Svaki put kad se suočim s pozivom da režiram tekst, prvo procijenim vidim li sebe u njemu. Kad je ‘Hamlet u Mrduši Donjoj’, posrijedi, zapravo sam, na određen način, cijelo svoje djetinjstvo proveo uz taj tekst. Znam ga već desetljećima napamet, a koliko je to dobro ili loše za predstavu, ona će pokazati. Sigurno je samo jedno: za mene predstavlja izazov. No, osim toga, to je i djelo koje zaista jako volim.
Tako započinje razgovor Vinko Brešan, filmski redatelj i čest gost u teatru, u povodu svoje najnovije premijere. Postavlja, prvi put u životu, očevo djelo, njegovu slavnu grotesknu tragediju punoga naziva “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Općine Blatuša”. Premijera će se održati 3. lipnja u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh.
Praizvedena je 1971. u Teatru &td, u režiji Božidara Violića. Ulaznice za predstavu tražile su se tjednima i mjesecima više nego i za što. Stajalo se u dugom redu, sve do izlaza na Savsku, kao da se besplatno dijele kuponi za kruh.
Razgovaramo o novoj premijeri i s ocem, piscem, Ivom Brešanom, i sa sinom, redateljem. Prvi živi i piše u Šibeniku, drugi, eto, sad radi u Kerempuhu i neće se njih dvojica vidjeti do premijere.
Zabitno selo - metafora
Tijekom gotovo pola stoljeća “Hamlet u Mrduši Donjoj” zaigrao je na brojnim domaćim i europskim pozornicama, no ni otac niti sin Brešan nisu vidjeli mnoge te inscenacije. Ustvari, žalosno je što o ovome, ipak najvažnijem našem dramskom djelu napisanome u socijalizmu nemamo niti jednu monografsku studiju. Dala bi se napisati sočna doktorska disertacija o životu toga djela na europskim pozornicama, ujedno komparatistička studija o tome koliko je Brešan dalek Mrožeku, a blizak Havelu? Je li beskrajno staromodan i malograđanski oprezan u odnosu na Heinera Müllera, a opet mnogo hrabriji nego što je to možda bio Bertold Brecht? Materijala ima mnogo, jer Brešanov “Hamlet” igrao je u Beču, u cijelom nizu poljskih teatara, u Švedskoj, u Sovjetskom Savezu, u Bugarskoj, Njemačkoj. Nitko dakle, najvjerojatnije, nije vidio sve izvedbe.
“Od predstava izvan Hrvatske, vidio sam na VHS kazeti jednu poljsku izvedbu i to je sve”, kaže mlađi Brešan. A nije mnogo više vidio niti pisac “Mrduše”, njegov otac, čija su iskustva ipak veća.
“Zanimljivo je kako je u svakoj stranoj izvedbi drugi element iskakao u prvi plan. Recimo, u predstavi bečkog Volkstheatra nikakve reakcije gledališta nije bilo na odnos Bukara - Mačak, koji je kod nas izazivao salve smijeha. Očito je njima ta vrsta poltronstva bila strana. Ali, zato se publika razgalila na scenama kad partijci tjeraju učitelja da prepravlja Shakespearea. Problem intelektualca u primitivnoj sredini očio im je bio dobro poznat u vlastitoj kući.”
Koliko na Vinka Brešana utječe slavna praizvedba u Teatru &td, u režiji Božidara Violića? “Bio sam dječačić kad je ‘Mrduša’ praizvedena. Ti dojmovi sedmogodišnjaka iz moje sadašnje perspektive pedesetogodišnjaka ne mogu mnogo utjecati. Davno je to bilo. Radim, najkraće rečeno, predstavu kakvu bih ja volio gledati. Odnosno, mogao bih to i tako formulirati, radim je da je netko vidi.“
Čemu pak Ivo Brešan pripisuje toliki uspjeh “Mrduše”?
“Svoj uspjeh najviše duguje tome što je jedno malo zabitno selo pretvoreno u metaforu za čitav jedan sustav u kojemu smo tada živjeli ne samo mi nego i pola Europe. A ima i još jedan važan segment; to su dodirne točke u kojima se lica iz Mrduše sastaju sa Shakespeareovim junacima. To čini da se cijela stvar shvati kao univerzalna tema, a ne samo kao lokalna komedija s elementima folklora, čime i strancima problematika postaje bliska i razumljiva. Takvo se nešto više nije moglo ponoviti. I da sam napisao još neki komad po istom ključu i iste kvalitete, uspjeh bi izostao, jer tu više ne bi bilo iznenađenja i otkrića. Ali, ipak mi je ostalo nešto iz toga. U svojim dramama i romanima često sam vodio dvije paralelne radnje, vremenski ili prostorno udaljene, koje se u poanti stapaju u cjelinu.“
Najčešći današnji pogrešan pogled na komad počiva na krivoj pretpostavci kako je posrijedi puko ismijavanje socijalizma i da je “Hamlet u Mrduši Donjoj” zato danas nezanimljiv. Komad, međutim, ne ismijava (samo) socijalizam nego i ljudsku narav, zlo i primitivizam. Pitam Vinka Brešana što je sidro u njegovoj predstavi?
Primitivizam je isti
“To je ključno pitanje za ovaj komad: je li on ideološki? Nije, jer on se ne bavi ideologijom nego dominirajućim primitivizmom i pripada svakom prostoru i vremenu u kojemu se primitivizam povezuje s politikom i biva dominantan, agresivan i razarajući. Malo je kutaka na kugli zemaljskoj kojima ne pripada.
Simboli se mijenjaju, a primitivizam ostaje. To nije pitanje sedamdesetih ili dvijetisućedesetih, nego malo dublje u ljudskoj povijesti usidren upitnik. Uostalom, da je Ivo Brešan talijanski pisac, Bukara bi bio šef mafije, Puljo gradonačelnik, a tekst bi ostao isti. Znakovi su nebitni. Ono što pokušavam napraviti na pozornici, jest prikazati da su vremena zapravo ista i da je primitivizam onoga vremena isti kao i primitivizam ovoga, samo su posrijedi različiti oblici. Dramaturginja Željka Udovičić i ja dogovorili smo se da ne mijenjamo tekst, da govori iz vremena u kojem je nastao, a želimo i da postane evidentno kako se primitivizam nije promijenio.”
Slično razmišlja i Ivo Brešan, on, zapravo, upozorava da se ne treba odmetnuti niti od ponavljanja truizama: “Ne postoje umjetnička djela koja bi bila antihumanistička. Ako se neko književno ili teatarsko djelo svojom površinskom stranom, fabulom ili verbalnom porukom doima kao negacija humanizma, to proizlazi samo iz autorova očaja zbog toga što mu se čini da se humanost u međuljudskim odnosima gubi. Kao što je Hegel jednom rekao da je “ateizam razočarana religiozna svijest”.
“Nedavno sam napisao roman o markizu De Sadeu. Čitajući površno njegova djela, čovjek stječe dojam da se radi o izopačenoj svijesti, koja se bavi samo prizorima punim perverzije, bluda, seksualne nastranosti i gadostima od kojih se svakome prevrće želudac. Ali, mnogi su već zapazili ( Camus, Breton, Dostojevski) da je sve to samo bacanje blata u lice društvu koje svojim lažnim moralom, unutarnjim ustrojem i rokoko ukusom prikriva istinsku negaciju čovječnosti. Tako i završno kolo u “Hamletu iz Mrduše Donje”, koje svojim pijanim recitalima i furioznim plesnim ritmom ostavlja dojam trijumfa Zla, nije ništa drugo nego izraz očaja što se u odnosima među ljudima gubi ono istinski ljudsko, a istodobno i poziv da se to sačuva, izražen u zadnjoj rečenici: ‘Upalite svjetlo!’ U tom smislu može se reći da je komad i humanistički, pa čak i moralitet.”
Za inscenaciju Brešanova komada potrebno je ozbiljno glumačko umijeće. Ali i svojevrsni entuzijazam. Vinko Brešan kaže da ga je pronašao u ansamblu Satiričkog kazališta Kerempuh.
Samo dva gosta
“Nije svejedno gdje se igra ‘Mrduša’. Ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština nazvao me dakle i predložio da radim ‘Hamleta u Mrduši Donjoj’. Ipak je ovo 2014. i, gotovo bih rekao, da je drugi teatar u pitanju, vjerojatno bih ponudu odbio. Smatram da Kerempuh ima ansambl koji tu predstavu može napraviti dobro. Samo su dva gosta. Goran Navojec, koji igra Bukaru, i Tihana Lazović, koja je Anđa. Anđa mora biti mlada, i zato je u predstavi talentirana studentica.“
Vinko Brešan rado govori o podjeli uloga, a odmah mi se svidjelo što Učitelja igra Željko Königsknecht. Dakle, Učitelj je stariji nego što ga obično zamišljamo, a upravo će mu godine, slutim, dati punu donkihotovsku dimenziju.
“Jocu Škokića igra Filip Detelić, Milu Puljiza Pulju Borko Perić, Mačka Rakan Rushaidat, Šimurinu Hrvoje Kečkeš, Majkaču Ana Maras, a Učitelja Željko Königsknecht. On je najstariji od svih. Je li to pomak? Pripremajući se za predstavu, istraživali smo i po internetu. Shvatiš koliko je svačiji pogled na svijet neizbježivo subjektivan. Primjerice, Krešimir Zidarić, kao Bukara, bio je na praizvedbi pet godina mlađi nego što je Goran Navojec danas. A nama se čini da su oni glumci iz praizvedbe bili stariji. Ne, bili su mlađi.
Željko Königsknecht možda djeluje kao određeni ‘pomak’ u pridavanju svojstava likovima, no ni njegova kreacija to zapravo ne predstavlja. Prati me određen osjećaj da su ova naša lica danas drugačija nego što su bila lica iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se ta predstava prvi put igrala. Tko ima oštrije oko pa zagleda fotografije s kraja 19. stoljeća, neće mu nitko morati reći kad su napravljene. Iz nekog razloga znate da pripadaju onamo. Smisao je ove podjele da spoji ono vrijeme teksta s ovim vremenom, koje danas živimo. I, u krajnjem slučaju, glumci ih spajaju načinom svoje igre.”
Ganga i gluho kolo
Režija “Hamleta u Mrduši Donjoj” podosta, dakle, ovisi o scenskom govoru i specifičnoj glazbenoj dramaturgiji. Ona je gotovo nemoguća mimo dijalekta i folklora. Koliko je takav režijski potencijal iskorišten u predstavi, odaje već izbor skladatelja, Mate Matišića. Vinko Brešan o tome kaže: “Od pjevanja na sceni, izabrali smo gangu; što se tiče plesa, tu je gluho kolo; kad su posrijedi instrumenti, tu su diple i tu je, dakako, raskošna glazba Mate Matišića. To su sve elementi čija je svrha na nas približe vremenu i prostoru, što su naoko minuli, a glumci moraju u tu igru uvući i publiku.“
Jesu li otac i sin posebno razgovarali o predstavi, recimo to tako privatno, i jesu li surađivali profesionalno, kao redatelj i kao autor djela. Vinko Brešan ima jednostavan odgovor.
Dijalekt u predstavi
“Ivo Brešan nije mi savjetovao ništa, ni kao otac, niti kao pisac. To me ne čudi. On je dosad vidio dovoljno izvedbi svojih komada, među kojima su bile neke koje mu se jesu i one koje mu se nisu svidjele i što će mi davati savjete? On kao pisac nudi prostor redatelju da značenja iščita na način kako ih on vidi. Bez obzira je li posrijedi dramski pisac ili scenarist. Jedino tko me propitkuje kako mi ide jest moja majka, koja je, eto, ponešto zabrinutija. I ona je vidjela mnogo izvedbi... Jedini tko može propasti jesam ja. Svi znaju da je tekst dobar. Ako predstava ispadne slaba, nitko neće reći da tekst nije bogzna što. Ta vrsta problema ne postoji. Prema tome, jedini koji treba biti zabrinut, to sam ja.”
Ivo Brešan pak otkriva:
“Drago mi je što Vinko kaže da propasti može samo on, iako to meni nije rekao. To svjedoči o njegovoj velikoj odgovornosti pri radu na predstavi. Ali, ne vjerujem da se to može dogoditi. Ili ćemo propasti svi ili neće propasti nitko. Iako ne znam što u ovom slučaju znači propasti?”
Vratili smo se problemu scenskog govora u predstavi, koji je bitan element komada, pa čak i njegova konteksta. Evo što kaže Vinko Brešan:
“Kad je pak u pitanju ‘rad’ dijalekta u predstavi, sigurno je da je on vrlo bitan. To je pitanje i akcenata i dužina, koji se naprosto moraju tehnički svladati, jer vladati zamišljenim jezikom komada veoma je bitan element predstave. Na tom pitanju ona može i propasti. Kako teku probe, sve sam mirniji. Postajem svjestan da akcenti neće ubiti ovu predstavu. Neki ih poznaju bolje, neki lošije, neki su tu kod kuće, poput Ane Maras ili Tihane Lazović, a drugi ih moraju učiti. Još je važnije da većina glumaca ima dovoljno godina da može u potpunosti razumjeti sve odnose u komadu, sve njegove zamke, cio podtekst nekog dijaloga. Primjerice, ne možete biti neupućeni poput nekih mojih studenata. Primjerice, radili smo scenu iz Harmsa, gdje netko kuca na vrata u dva sata u noći. I morate se slediti. Studenti pitaju: Pa što ako kuca? Ne shvaćaju kontekst života u Sovjetskom Savezu. Morate im to tumačiti. Ne vjerujem da ova predstava može izazvati slične nesporazume.”