Više od stotinu ljudi se onesvijestilo gledajući ovu predstavu: ‘I ovaj ćemo put koristiti galone krvi, nabavili smo i kuku‘

Tragedija "Titus Andronicus" (hrv. Tit Andronik) Shakespeareovo je najkrvavije djelo, a ekstremna bi, prema očekivanjima, trebala biti i nova produkcija istoimene predstave (Royal Shakespeare Company; Stratford-upon-Avon)u Velikoj Britaniji.

Drama je to čija je visceralnost uzrokovala čak i nesvjesticu pojedinih članova publike, uključujući Holly Williams, autorice BBC-jeva članka o spomenutoj predstavi. Gledajući produkciju Lucy Bailey onesvijestilo se više od stotinu ljudi, što svjedoči o ogromnoj snazi Shakespeareova pisanja, vještini glumaca, kao i radu ljudi zaduženih za litre i litre lažne krvi, smatra Williams.

Riječ je, naime, o jednoj od Bardovih ranijih drama te njegovoj prvoj tragediji, koja pripovijeda priču o nasilnoj osveti.

Rimski general Tit iz rata protiv Gota vraća se s njihovom kraljicom Tamorom te njenim sinovima, koji postaju rimski zarobljenici. Kada Tit žrtvuje Tamorina najstarijeg sina, kraljica se zaklinje da će mu se osvetiti. A ono što slijedi, ovu tragediju čini Shakespeareovom najnasilnijom dramom, svojevrsnom mrljom za Shakespeareovu reputaciju, djelom koje je suviše odbojno, ‘over-the-top‘ da bi pripadalo istoj kategoriji kao, primjerice, "Hamlet" ili "Othello", smatra Williams.

Slavni glumci

No, kolo sreće za "Tita Andronika" u drugoj polovici 20. stoljeća počelo se okretati.

Kazališna trupa Royal Shakespeare Company u zadnji sedamdeset je godina realizirala nekoliko bitnih produkcija, u kojima su uloge tumačili Laurence Olivier (1955.), Patrick Stewart (1981.), Brian Cox (1987.), David Bradley (2003.). Veliki velški glumac Anthony Hopkins Tita je pak utjelovio na filmu (1999.).

Anthony Hopkins kao Tit Andronik u filmu Titus (1999.)

All Film Archive/fox Searchlight/mary Evans Picture Library/profimedia/All Film Archive/fox Searchlight/mary Evans Picture Library/profimedia

Svoju interpretaciju Cox je opisao kao "najbolju kazališnu izvedbu koju je ikada iznio". Ukazao je i na čudni humor predstave, koju je nazvao "najinteresantnijom predstavom u kojoj je ikad glumio" i "mladenačkom predstavom...punom energije, ‘joie de vivre‘ te smijeha, koja se ljudima često čini apsurdnom".

Dok je produkcija iz 1987., u nekim slučajevima, rezultirala nesvjesticama i napuštanjem teatra, produkcija Petera Brooka, u kojoj je glumio Olivier, odlučila se za drugačiji pristup te je za prikaz sakaćenja Titove kćeri Lavinije korištena sugestivna crvena vrpca. Isključivo ženska produkcija Judea Christiana iz 2023. godine nasilje je pak usmjerila prema svijećama, koje su glumice probadale, gasile te slamale.

Najnovija produkcija odlučila se pak za krvavu opciju. "Koristit ćemo galone krvi. Stvorili smo neku vrstu mokre sobe [na pozornici], koja ima sustav odvodnje i kuku za klaonicu...", veli redatelj predstave Max Webster, koji na pozornici treba prikazati 27 različitih vidova nasilja.

"...misliš o tome ‘koje je značenje tragedije u odnosu na ljudsku prirodu‘, a onda vrlo brzo počneš misliti o tome ‘koliko krpa ekipa može držati", dodaje Webser, koji je radio na adaptaciji Brookerom nagrađene knjige "Life of Pi" te "Macbethu" s Davidom Tennantom.

"Titom Andronikom" odlučio se pozabaviti, veli, jer ga je to zamolio Simon Russell Beale, jedan od najvećih šekspirijanskih glumaca Velike Britanije.

‘Ne razumijem nasilje‘

Iako radnja nije smještena u suvremeno doba i, primjerice, Gazu ili Sudan, Webster Tita doživljava relevantnim u kontekstu šokantnih događaja poput Hamasovih napada 7. listopada, rata u Gazi te iznenadne invazije ruskih trupa na Ukrajinu.

Webster ovu tragediju smatra "jaukom boli", a gledanje predstave činom svjedočenja, pokušaja suočavanja sa strahotama koje se događaju.

Laurence Olivier u kostimu za predstavu ‘Tit Andronik‘ u Parizu 1957.

Keystone Pictures Usa/zuma Press/profimedia/Keystone Pictures Usa/zuma Press/profimedia

A zašto bi netko išao gledati tako zastrašujući sadržaj?

"Ne razumijem nasilje. Ne razumijem zašto nas to uzbuđuje, stimulira, provocira...", prokomentirao je za The Guardian Russell Beale, koji utjelovljuje Tita.

Originalna publika "Tita Andronika" je obožavala, a isti stav je imala i prema drugoj zastrašujućoj zabavi poput javnih vješanja i krvavog puštanja pasa na okovanog medvjeda. Popularne su bile i iznimno nasilne tragedije koje su tematizirale osvetu, a one su inspiraciju crpile iz šokantnih Senekinih tragedija poput "Tiesta". Iako nasilje nisu prikazivale na sceni, i starogrčke su tragedije govorile o ubojstvima članova obitelji te ciklusu krvne osvete. One su, pojašnjava Webster, proizašle iz ritualnih podnošenja žrtvi.

"Izgleda da je kazalište proizašlo iz ubijanja koza u staroj Grčkoj...oduvijek je postojao odnos između kazališta i nasilja i sakralnih stvari", veli Webster dodajući da ljudi vole nasilje na pozornosti.

Pita se i je li to sigurni način za izražavanje našeg urođenog mraka.

"Možda nam to služi da ne moramo pribjegavati nasilju u svojem životu? Svi mi imamo čudne, mračne, turbulentne fantazije o kojima ne pričamo jer nisu društveno prihvatljive...možda je gledanje toga na sceni bijeg ili olakšanje?", promišlja Webster, čiju teoriju potvrđuju Haiyang Yang i Kuangjie Zhang dijeleći istraživanje Harvard Business Reviewa, prema kojem nam zabava u žanru horora "može pomoći na siguran način zadovoljimo znatiželju o mračnoj strani ljudske psihe...".