O ODNOSU DVOJICE PISACA

‘Mene morate čitati’, vikao je ljuti Krleža

Pisac i novinar Jutarnjeg lista danas će, na skupu u povodu 80. rođendana Predraga Matvejevića, pročitati izlaganje u kojem se bavi odnosom Krleže i Ivšića. Odnosom punim nerazumijevanja i međusobne netrpeljivosti

U godini u kojoj se navršava 70 godina otkako je Radovan Ivšić objavio prijelomnu, nadrealističku poemu “Narcis”, i to o vlastitom trošku, da bi je ustaške vlasti zabranile, želio bih podsjetiti na građanski i književnički moral kojim je taj nadrealist obilježio svoje vrijeme i kojim je samosvojno i nezavisno preživio dva državna uređenja i dočekao treće (NDH, SFRJ, RH).

Razmotrite status pisca

Jedno otvoreno pismo Predraga Matvejevića, jedno iz serije kojom se zalagao za kolege pisce i umjetnike, ukazuje posredno na pravi rascjep u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti, na maskirani rascjep što je bio formativan za samu tu književnost. “U svemu tome nisu bile u pitanju suglasnost stavova, istovjetnost pa čak ni bliskost mišljenja, nego naprosto sloboda izražavanja - danas bih radije rekao izražavanje slobode”, zapisao je Matvejević u uvodu ponovljenog izdanja svoje knjige “Otvorena pisma - moralne vježbe” iz 2006. (prvo izdanje izašlo je koncem 1986). U pismu za-Ivšića zrcali se ne samo duh jednog čitavog društvenog i književnog razdoblja, već na vidjelo također izlazi bitka “realističkih” i “eskapističkih” silnica, što se odvijala za čitavog 20. stoljeća, o čemu je pisao Branimir Donat. Riječ je, dakako, o Matvejevićevu otvorenom pismu Predsjedništvu Društva književnika Hrvatske (DKH) od 13. 6. 1984.

U njemu Matvejević napominje kako je već više puta “molio članove Uprave da se razmotri status Ivšića”, koji je iz istog Društva bio “isključen” prije gotovo četvrt stoljeća. Traži “najprikladniji način njegova ponovnog prijema”.

Od 2001. i Ivšićeva eseja “Krleža izdaleka” sasvim je jasno da je Krleža imao važnog, općepoznatog udjela ne samo u svijetu hrvatske književnosti, već i u osobnom svijetu Radovana Ivšića. Premda u tom eseju, zapravo, nema izričitih osobnih napomena o Krleži. Esej iz 2001, što se pojavilo kao prijepis predavanja održanog na Krležinim danima u Osijeku, Ivšić je započeo ovako: “Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi”. Namjerno bezosoban, esej i ne pokušava dovesti u vezu stanje u književnosti sa statusom samog esejista u njoj. “Blagoglagoljiv i bistar, on (Krleža) se vrlo mlad našao ne samo na čelu hrvatske književnosti, nego je na našim prostorima bio rano priznat kao neka vrsta barda ili gurua. Pojavio se u najbolji čas za sebe”, rekao je Ivšić. Kontekst je Krleži išao na ruku, pa ga Ivšić podcrtava napominjući da je Kamov umro 1910, a Matoš 1914.

Slučajni susret

Na kraju citiranog eseja Ivšić izričito veli: “Prije nego završim, dodao bih da sam u životu rijetko kada govorio s Krležom. U sjećanje mi se urezao moj slučajni susret s njim godine 1955. u rovinjskoj luci, gdje je on s koferom nervozno čekao da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna”.

Ivšićev zaključak podsjeća na jedan raniji Krležin, iz eseja o Rilkeu, a cilja na odnos pjesnika, umjetnika i vlasti. “Nije na pjesniku da se klanja kralju”, zaključio je Ivšić, baš kao puno ranije Krleža. Čini mi se da je Ivšić bio itekako uvjeren da iza njegova izbacivanja iz Društva stoji sam Krleža. Ako je za tu mogućnost znao, Matvejević je prešao preko nje. Sjećanje mi govori, posredno, da je Ivšić u Krleži gledao svog dugotrajnog protivnika. Vjerojatno nas je razgovor od takvog početka, i okvira, odveo u osobni odnos njih dvojice.

Bilješke iz notesa

Razgovor smo vodili 6. 5. 2007. na terasi hotela Lovački rog i na zajedničkoj večeri u restoranu Vinodol, te po putu između ta dva mjesta u središtu Zagreba. Moj zapis o njemu nastao je još iste noći, ali ne sadrži datume na koje se zbivaju događaji o kojima pripovijeda Ivšić. No, događaji govore sami za sebe, i po sebi.

Razgovor sam mogao zahvaliti izdavaču Dragutinu Dumančiću i njegovu Ceresu, zato što me pozvao da predstavim zbirku pjesama Ivšićeve životne drugarice Annie Le Brun “Sasvim blizu, nomadi” u Francuskom institutu. Drugim riječima, Ivšić je znao da radim u novinama i pišem u kulturi, ili je to mogao znati.

Bila je to samo njegova odluka da mi povjeri neke pojedinosti iz svog odnosa s pokojnim Krležom, u svakom slučaju. Kao što je moja da detalje tog razgovora sačuvam od zelene kante za smeće, odnosno da ih izvadim iz starog novinarskog notesa i prenesem čitatelju, vjerujući da bacaju dodatno svjetlo na Matvejevićevo pismo i na odnos dvojice pisaca: Ivšića i Krleže. “Večera s Annie Le Brun i Radovanom Ivšićem u Vinodolu, o trošku izdavača Dumančića.

Čekali ih u Lovačkom rogu s aviona. Otvorna priča o Krležinoj moći. ‘Narcis’ ne bi bio zabranjen da Krleža tako nije htio (?!).

Brojanje novca

Kad je upoznao Annie, Krleža je vikao: ‘Mene morate čitati’, a Ivšićevu je knjigu bacio u kut sobe.

Kome ja moram dokazivati da sam Hrvat, upitao se Ivšić naglas. Koliku je štetu Tuđman napravio izjavom da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja. Kada prevodi na hrvatski, (Ivšić, dakako) pročita Broz-Ivekovićev rječnik. Posjeduje prvo izdanje Belostenca. Ne zna na kome jeziku misli, ali kad broji novce, onda je to: ‘Jedan, dva, tri...’”

Razgovor Krleže, Ivšića i Annie Le Brun mogao se dogoditi negdje između 1969. i polovice 80-ih godina. Jer, uz zbirku pjesama “Sasvim blizu, nomadi” Ivšić zapisuje da su ti stihovi bili napisani “između Zagreba i Pariza godine 1969”.

Kako god, ne sumnjam u Ivšićeve izjave. Pretpostavljam da su se pisci sreli na Krležinu inicijativu, u direktorskoj kancelariji tadašnjeg Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, na Zrinjevcu. Pretpostavljam da se potom nisu sretali, ako to nije bilo slučajno.

(Ovo je prerađena i skraćena verzija teksta koji će na današnjem skupu pročitati Željko Ivanjek. Skup se održava u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, a među sudionicima su i V. Visković, Z. Zima, T. Maroević, S. Goldstein, N. Petković, R. Kalanj, S. Ravlić, N. Ivić i drugi.)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. siječanj 2022 09:28