Nedavno je u nas objavljen „Zamor materijala“ češkog scenariste, dramaturga i pisca Mareka Šindelke (prijevod Sanja Milićević Armada, izdavač Ljevak). Šindelka je priču o dječaku netom zagazilom u pubertet koji sam luta nepoznatim krajem, smrznut, gladan, žedan, napisao iz frustracije. Ljudske frustracije vlastitom domovinom koja je ksenofobično eksplodirala. Dječak izbjeglica tumara i traži starijeg brata s kojim je prvotno krenuo put sjevera, a od kojeg se greškom krijumčara odvojio. Junak ovog romana nema mobitel, što će reći nema kompas, nema bateriju, ne može kontaktirati nikoga - prepušten je sebi i onome što mu put nanese. Šindelka će u svibnju gostovati na Zagreb Book Festivalu.
* Iz kakvog je materijala, od kud, nastao „Zamor materijala“?
Jako me pogodilo kada su 2015. godine na austrijskoj granici pronašli napušteni kamion prepun mrtvih ljudi. To je svojevrsna metafora cijele takozvane „izbjegličke krize“. Ona sad, nakon što je napunila i zasitila medijski prostor, stoji sama negdje u zaustavnoj traci i trune. Zajedno sa svim olujama i emocijama koje su se oko nje nagomilale. Tako funkcioniraju zapadni mediji.
Prvotno sam želio napisati knjigu od koje bi ljudima bilo muka. Trebala se zvati „Kombi“, vozilo je trebalo biti neka vrsta junaka, a ukoliko bi ondje i bilo ljudi, bili bi to tek sporedni likovi. Tu su se trebali prikazati isključivo proizvodni procesi zapada. Kako se proizvodi automobil, kako taj automobil razvozi meso u klaonicu, skladište i veletrgovine, kako je nakon toga prodan, kako njime upravlja netko drugi i kako naposljetku završi napušten na autocesti prepun ugušenih ljudskih tijela, a vlasniku se ne može ući u trag. Tek mi se poslije nametnula priča s dvojicom braće. Jednostavno su mi ondje bili potrebni ljudi. I osjećaji. Nakon nekog mi je vremena postala najvažnija stanovita osobna, pa čak i intimna priča.
* Kakve su bile reakcije u Češkoj na vaš roman?
Nastojao sam biti spreman na sve, ali ipak nisam očekivao da ću se susresti s takvim valom mržnje. Neko vrijeme nisam uključivao Facebook, prestao sam čitati poruke koje sam dobivao. Ponajviše, dakako, od ljudi koji tu knjigu uopće nisu pročitali. Ljudi su se dolazili svađati na moja čitanja, jedan je čovjek čak došao s namjerom da me istuče, ali naposljetku je sve završilo dobro. S druge strane, ljudi su mi pružali i mnogo potpore, na čemu sam neizmjerno zahvalan. Ali zapravo mi je bilo žao što se ta debata tako glupo zaoštrila. Svojom knjigom nisam se želio nadmetati ni s čijim mišljenjem. Jednostavno sam želio napisati nešto što bi ponudilo radikalno drukčiji pogled od onog koji su ponudili mediji. Književnost, naime, uvijek može bolje doprijeti do ljudi, može ući unutra, u njihove najskrovitije osjećaje. To mi je bilo važno: angažirati čitatelja, primorati ga da se nekako pokuša uživjeti u ekstremnu situaciju otuđenja i izolacije, u kojoj se ti ljudi često zatječu. Jer to su prije svega ljudi – a tek onda izbjeglice, Arapi i tako dalje. Nipošto to ne smijemo zaboraviti.
* “Zamor materijala“ objavljen je i na arapskom, u Siriji. Kako je do toga došlo i kako je tamo primljen roman?
U Siriji 'Zamor materijala' izlazi u lipnju, stoga ne mogu još ništa reći o reakcijama. Na arapski ga je prevela Yara Omran, Sirijka koja je pobjegla u Češku na samom početku rata, a radi kao prevoditeljica i IT stručnjakinja. Danas živi u Beču. Kada sam je upoznao, iz dubine duše stidio sam se zbog Čeha. Ona sama bila bi i više nego dovoljna da se pobiju sve one naše glupe predrasude. Mlada, talentirana, pozitivna i samouvjerena žena koja govori nekoliko svjetskih jezika i vlada češkim bolje od mnogih Čeha. (Sjećam se jednog „domoljuba“ koji mi je, reagirajući na moj roman, napisao da sam veleizdajica – a to je napisao gramatički pogrešno!) Yara je prevela 'Zamor materijala' zato što je se, kako mi je rekla, ta knjiga duboko dojmila, zato što joj je djelovala istinito. Njezine riječi još uvijek su najveće priznanje koje sam dobio za taj roman.
* Prag pamtim kao grad u kojem ljudi u podzemnoj čitaju knjige. Jesu li Česi i dalje zaljubljeni u književnost?
Ljudi u Češkoj još uvijek mnogo čitaju. Dakako, ne kao prije dvadeset pet ili trideset godina, kada se čekalo u redovima na knjige Bohumila Hrabala ili Jaroslava Seiferta. Čita se manje, ali nekako mislim da je to pokazatelj toga da nam je zapravo dobro. Književnost je, naime, uvijek potrebna u vrijeme neslobode. Čim su društvo ili jezik ugroženi, književnost funkcionira kao antibiotik. To se, primjerice, može lijepo vidjeti u Ukrajini, u kojoj imam mnogo prijatelja. Nakon događanja na Mejdanu, aneksije Krima i separatističkih borbi, posve je jasno da Rusija, sa svojom moćničkom proždrljivošću, neće prezati ni od čega. To se osjeća i na razini jezika – ukrajinski je ugrožen, sam Kijev već je bilingvalan. I u toj situaciji pjesnici i prozaici odjednom postaju najveće zvijezde. Na njihova čitanja dolaze tisuće ljudi koji žele čuti ukrajinski u njegovoj najčišćoj formi. A tko bi im to drugi trebao ponuditi ako ne književnik? Književnici su kirurzi jezika i savjesti – izvode operaciju na tijelu jezika, lišavaju ga tumora. Književnost je uvijek protuteža politici koja jezik zloupotrebljava i iskrivljava za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Uvijek sam knjige doživljavao kao mogući protuotrov za ekstremizam i totalitarizam bilo koje vrste.
* Svega je desetak izbjeglica stiglo u Češku, ali bilo je to više negoli dovoljno da se javnost digne na noge, a desnica ojača. Čega se to boji današnja Češka?
Da, situacija u Češkoj vrlo je specifična, kod nas zapravo i nema izbjeglica, a svejedno su oni postali javni neprijatelj broj jedan. Izbjeglice su ovdašnji ljudi vidjeli eventualno na Facebooku, ali u medijima je izgledalo kao da se suočavamo s invazijom, kao da dolazi smak svijeta. Ljudi su počeli nabavljati oružje i osnivati domobranske jedinice. Taj je strah, dakako, bio hranjen i naveliko zloupotrebljavan od strane politike. Sadašnji predsjednik pobjedu na izborima izgradio je na strahu od migranata, niknule su posve nove političke skupine, u prvom redu uspješna „Stranka izravne demokracije“, na čijem je čelu Tomio Okamura, češko-japanski ksenofob, borac protiv doseljenika kojemu ni najmanje ne smeta činjenica da je sam hodajući primjer multikulturalizma. Osim toga, on je odgovoran za jedini teroristički napad koji je zabilježen u Češkoj u vezi s muslimanima. Izveo ga je sedamdesetogodišnji umirovljenik, toliko zatrovan islamofobičnom propagandom Okamurine stranke da je, krajnje očajan što ti mitski džihadisti ne dolaze, uzeo stvar u svoje ruke i srušio dva stabla kojima je pokušao uzrokovati iskliznuće vlaka. Oko njih je porazbacao lažne islamističke letke ne bi li u narodu potaknuo strah od Arapa. Na sve to čovjek bi mogao jednostavno odmahnuti rukom govoreći da smo zemlja dobrog vojaka Švejka. Ali ja zbog toga osjećam nekakvu odgovornost, ne znam kako bih to drukčije nazvao.
Naravno da shvaćam da je ljude strah, shvaćam čak i to da imaju predrasude jer se boje terorizma. Ali nije moguće, pa ni dopustivo, stavljati u isti koš teroriste iz ISIS-a i ljude koji bježe iz Sirije. Ti ljudi bježe zato što njihov predsjednik na njih baca prljave bombe! Ne bi trebalo osuđivati sve muslimane, vrijeđati ih govoreći da je svatko potencijalni terorist i ubojica. Na svijetu ima oko 1,8 milijarda muslimana. To je četvrtina svih ljudi na planetu. Da su svi oni maskirani teroristi, odavno nas već ne bi bilo. Terorizam je sumanuta stvar koju provode fanatici i nužno je shvaćati ga tako – u okviru muslimanskog svijeta on je devijacija, a ne njegova suština. Mi imamo svoje idiote-ubojice – Andersa Breivika i druge. U SAD-u svaki dan neki luđak puca u školi ili na koncertu – ali ni na temelju toga ne zaključujemo da su svi Amerikanci monstrumi-ubojice. Zašto onda tako gledamo na muslimane? To je ono što smo trebali čuti od naših vodećih političara i od našeg predsjednika, a umjesto toga dobili smo parazitizam na strahu neinformirane populacije. Jer strah je uvijek najdragocjenija politička roba – najlakše je vladati ljudima koji se boje.
* Kako je Češka, nekoć zemlja predsjednika Václava Havela, postala zemlja koju vode ljudi poput Miloša Zemana i Andreja Babiša?
To zaista ne bih znao, ali tužan sam zbog toga. Među sadašnjom političkom reprezentacijom moje zemlje postala je gotovo moda pljuvati po ostavštini Václava Havela – iz toga je proizašla i uvreda koju ti ljudi koriste: havelovac, havelovski novinar, havelovska svinja. To se najčešće može čuti od ksenofobnih populista najtvrđeg kova. Kao da ne mogu podnijeti jednostavnu Havelovu parolu da istina i ljubav pobjeđuju laž i mržnju. Kao da nisu sposobni shvatiti da to netko može misliti smrtno ozbiljno. Dakako: iako cijeli svoj politički program temeljite na laži i mržnji, na manipulaciji i strahu, nekako je neugodno kad vam to netko predbacuje. Obojica čeških predsjednika koji su došli nakon Havela, gospodin Klaus i gospodin Zeman, bili su i još su uvijek opsjednuti Havelom. Obojica ga mrze, svatko na svoj način. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da danas svijet zna za nas uglavnom zahvaljujući Havelu. Da nas poznaje kao zemlju na čijem je čelu bio dramatičar i pjesnik, i to s takvim moralnim ugledom. Klaus i Zeman samo ga nastoje okaljati ili relativizirati njegovu ostavštinu ne bi li time sebe učinili vidljivijima. Samo što mu ni jedan od njih nije ni do koljena i povijest će ih vrlo brzo zaboraviti kao običnu anomaliju.
* Koliko je euroskepticizma među Česima?
Dio Čeha najradije bi otišao iz Europske unije. Meni se to čini ludim. Da sam Francuz ili Nijemac, možda bih bio euroskeptik. Predodžba kako kao ekonomski i kulturno snažne zemlje vuku za sobom sva ta slijepa crijeva Višegrada, cijelu tu Kaczyńsko-Orbánovsko-Zemanovsku neman koja se polako ali sigurno fašizira… Mora da oslobađanje od nečeg takvog donosi olakšanje. Shvaćam donekle i Britance. Ali Čeh koji se buni protiv EU prilično je smiješna figura. Pa mi smo narod koji je od Unije dobio otprilike 700 milijardi kruna više nego što joj je dao! Svako dječje igralište, svaki most preko rijeke, svi sportski tereni, sve ceste, svaki centar za hendikepirane osobe, socijalno isključene, stare, sve je to najvećim dijelom u posljednjoj dekadi financirala Europska unija. Nadam se da tu našu želju za Czexitom, koju hrane populistička čudovišta, neće shvatiti ozbiljno.
(sa češkog preveo Matija Ivačić)