Tiha, samozatajna i uvijek nasmiješena Andrea Grgić stekla je isto takvu vjernu publiku koja ju je pratila na blogu i društvenim mrežama, pa je bilo logično da joj tekstovi budu i ukoričeni u prvu zbirku priča Gospođa (2019.) u kojoj se očituje autoričin neobičan dar za humor, satiru, pa i sarkazam. Ona očuđuje banalno. Usto, dar se proteže na oštro oko za detalje posve obične svakodnevice: priča nastaje naizgled iz ničega – kuhanja ručka, odlaska na posao, međuljudskih odnosa u uredu. Njezina je duhovitost istančana, neuvredljiva, urbana jer nema tu bučnih viceva na prvu ni regionalno-mentalitetskih kvazi-dosjetki.
Ne znam je li Andrei Grgić lakše živjeti s tim humorističkom odmakom, ali svakako joj zavidim jer mi se, usprkos godinama, dogodi da me iznervira kakva glupost/osoba/situacija kojoj bi se samo trebalo naceriti. U svakom slučaju odlučila sam to učiti od nje – i novoj me knjizi oduševila dobroćudnom duhovitošću koja neke fenomena rastavlja na proste faktore i time ih psihološki neutralizira. Na primjer: jesenas me jedna vrana nekoliko puta gađala bukvicama dok sam nedužno hodala drvoredom svojim putem i nisam ni bila svjesna njezina postojanja u krošnji. Kad me treći put njezina topovska kugla okrznula, baš sam se iznervirala i zurila u stablo da je nađem i vidim ima li bijelu pjenu oko kljuna. Siktala sam na nju, ali više neću nikada jer ću se sjetiti junakinje Andreine priče koja se lijepo do sita napričala s g. Vranom i nedužno zakasnila na posao.
I ta priča, "Samoodrživa", koja je nadahnula i naziv zbirke, s jedne strane me nasmijala do suza, a s druge rastužila: zašto mi to nitko nije rekao kad sam imala, recimo, tridesetak. Nitko mi nije rekao da muškarcu kraj kojeg spavaš i gluh je za bučne susjede – bogme i tebe, možeš ući u uho, "naglavce uskočiti". Naravno, on ne shvati da mu se obraćaš iz glave, pa namjesto da te posluša, udara glavom i završi u bolnici. Isprva ti bude teško u ušnom kanalu, zagušljivo i ljepljivo od voska, gladna si i žedna, ali: "Nekako sam postala samoodrživa. Navikla sam se, ali nedostaje mi kretanje. Kad postane neizdrživo, samo tiho kažem ‘hej‘ i sve se dobro protrese." I u tome je sva tajna žensko-muških odnosa.
Ti momenti nadrealnog u pričama Andree Grgić postoje u svih devetnaest iz zbirke jer otklon od stvarnosti melem je za duše izmučene uočavanjem ludila svijeta. Eto kako izvrne jedan društveni problem siromašne zemlje: njezina junakinja iz "Krivnje" rodila se s 30; brzo je napredovala u školskom sustavu, ali glave joj je došao profesor biologije koji se isprva postavio kao zaštitnik da bi se premetnuo u zlotvora. "Umrla sam s pedeset. Tako sam htjela. Sama sam si kriva." Gorko-urnebesna priča je o "Neozbiljnoj ženi" koja je raskopčala kaput u naletu vjetra i završila na vrhu dimnjaka gradske toplane, da bi se poslije u njemu i nastanila – jer niti je muž mislio na nju, niti ona na njega. U istoj je kategoriji i "Obitelj" – muž i djeca ni ne primijete da im je večeru skuhala posve nepoznata žena (jer supruga i majka leži u šumi u neizvjesnom stanju bivanja). Ili pak o gđi Irini iz "Sreće" koja "zna veliku tajnu svemira i spremna ju je podijeliti s izabranima" – koje će zatočiti u smočnici i posljedično u ledenici. A ona će se sretna kao nikad baciti pod tramvaj.
"Posmrtna pripomoć" osobito me pogodila: događa se u poštanskom uredu, a teško da ima išta što već desetljećima mrzim više od pošte. Za razliku od milodušne junakinje koja u proljetnom, zagušljivom zraku pošte sluti duh zajedništva, u taj prostor ulazim uvijek narogušena i ne pada mi nakraj pameti čavrljati sa zaposlenicom koja ima zadatak prodati mi sve osim poštanske usluge: vjersku galanteriju, presađivanje bubrega ili put u svemir. K vragu, njoj su prodali posmrtnu pripomoć i uopće se nije uzrujala!
U sarkastičnim pričama o muškarcima, npr. "Lopta je okrugla" i "Čovjek Balvan", precizno je detektirala weberovske tipove: bogatog, ne baš bistrog, nogometaša propale karijere koji se tješi džinom i strahuje od oštrog jezika bedinerice koja ima fakultetsku naobrazbu; starog rokera koji nema sreće sa ženama i preostaje mu samo drpati ih u gužvi na koncertima, a dodatna mu je nesreća što nije znao za pokret incela i ostao je zauvijek neshvaćen.
Postoje i poveznice među pričama – otisnute manjim slovima – motivi koji se ponavljaju, baš kao i u životu. Doduše kad se sve to pomakne prema fantastičnom, značenje i težina motiva se mijenjaju, dovršava ih čitateljska mašta. Kao što će, uostalom, svatko za sebe interpretirati većinu priča koje je autorica promišljeno ostavila nezatvorenima. To je još jedno od njezinih umijeća.
Premda autorica precizno secira društvena i pojedinačna zastranjenja, nema očajavanja, ako je i razdražljivost opisanom pojavom bila motiv za pisanje (nagađam), ćuti se da blagonakloni pristup nije puka gesta, nego istinska potreba da se shvati ljudska narav, koliko god bila ogoljena i izložena ismijavanju. Što te ne ubije, nasmije te.