Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ovih je dana objavio suvremenu transkripciju “Bernardinova lekcionara”, poznatoga i kao “Lekcionar Bernardina Splićanina”, prve hrvatske datirane tiskane latinične knjige, koja s obzirom na vrijeme svojega tiska (1495. godinu) spada u kategoriju inkunabula.
O ovoj smo važnoj knjizi i njezinu najnovijem izdanju razgovarali s lingvistima i filolozima Kristinom Štrkalj Despot i Vukom-Tadijom Barbarićem, koji su, uz prekide, gotovo deset godina bili posvećeni radu na ovom lekcionaru te su ga priredili i uredili za najnovije izdanje.
Čitljivo i laicima
- Do sada nismo imali ovu za hrvatsku povijest iznimno važnu knjigu u obliku koji je čitljiv i laicima. Osim pretiska, dosad je postojala samo jedna transkripcija, koja je bila čitljiva samo filozofima, a i ona je iz 19. stoljeća. Knjigu smo transkribirali sa stare srednjovjekovne latinice na latinicu kojom se koristimo danas - tumači nam Kristina Štrkalj Despot, pa nastavlja:
- Ljudi obično misle da je čitanje glagoljice jako zahtjevno, pa onda i više cijene taj rad, no činjenica je da je nama filolozima stara latinica daleko izazovnija. Glagoljica je pismo koje je savršeno osmišljeno za slavenske jezike, ima posebne znakove za sve naše foneme, dok se u staroj latinici jedna riječ ili slovo mogu čitati na više načina. Na primjer, ako negdje piše “chosa”, to može biti kosa, koža, koza, koša, ćoša... Najčešće zaključimo o kojoj se riječi radi po kontekstu, no nekada ni to nije lako, pa smo za ovaj tekst odgovore često tražili u Vulgati, latinskom prijevodu Biblije svetoga Jeronima - govori nam ova znanstvenica.
Odgovore na neka filološka pitanja tražili su u Vulgati jer su lekcionari zapravo zbirka biblijskih tekstova koji se čitaju na misi, poredani tako da odgovaraju crkvenoj godini. - Vjerujem da bi baš zato ovo izdanje moglo biti zanimljivo čitateljima. Riječ je o tekstovima koji su većini ljudi prilično poznati, zbog čega jezik Bernardinova lekcionara iz 15. stoljeća i sami mogu lakše razumjeti i usporediti s jezikom kojim govorimo danas - kaže.
Papina dozvola
Vuk-Tadija Barbarić lekcionarima se bavi dugo, a 2015. godine doktorirao je na temi o najstarijim hrvatskim lekcionarima. Objašnjava nam da su se u vrijeme izdavanja “Bernardinova lekcionara” mise služile na latinskom, tako da njegova uloga nije bila liturgijska, nego paraliturgijska.
- Biblija se čitala na latinskom, no puk to nije razumio, pa je postojala potreba za ovakvom knjigom preko koje bi im se sve ponovilo i približilo. Hrvatsko područje još je i otprije bilo privilegirano u tom smislu jer je imalo dozvolu od pape za obavljanje slavenskoga bogoslužja, no tu je bila riječ o knjiškome crkvenoslavenskom jeziku. Prevođenje biblijskih tekstova u našim krajevima na vernakular, tj. narodni jezik, nastupilo je nešto kasnije, a u europskom kontekstu bilo je i posljedica renesansnih gibanja. U “Bernardinovu lekcionaru” na nekim se mjestima može naići i na hrabra odstupanja od latinske sintakse, pa svjedočimo lijepom i slobodnom čakavskom izrazu, što se može smatrati neobičnim za to doba - objašnjava nam Barbarić, dodajući da je zanimljivo vidjeti i da su neki lekcionari iz, recimo, 17. stoljeća puno ovisniji o Vulgati nego ovaj.
S obzirom na to o kojem se periodu povijesti radi te na jednu od funkcija koju je vjerojatno obnašao Bernardin Splićanin, zanimljiva je činjenica da se on nije uvijek slijepo pridržavao Vulgate, ali je to ujedno posve u skladu s jednakim tekstovima na drugim narodnim jezicima toga doba. - Odabirao je, dakle, neke ekvivalente za latinske riječi koji su bili više u duhu vremena.
Tako “miles” u njegovoj redakciji nije “vojnik”, nego “vitez” - rekao je Barbarić.
Otkrivanje identiteta
Njegova kolegica Kristina Štrkalj Despot nadodala je kako se dugo nije znalo tko je uopće bio Bernardin Splićanin, koji je na kraju knjige u latinskome zapisu potpisan kao njezin priređivač.
- Nova su istraživanja bacila više svjetla na njegov identitet, i to preko zapisnika o imovini pokojnoga fra Bernardina Drivodilića iz 1499. g., sastavljena na zahtjev njegove majke Radoslave, a u kojoj se nalazilo 135 neuvezanih i 38 uvezanih primjeraka ovoga lekcionara - govori, dodajući da se danas stoga sa sigurnošću može reći da iza potpisa Bernardina Splićanina stoji fra Bernardin Drivodilić, podrijetlom s otoka Brača, koji je bio redovnik samostana sv. Frane u Splitu, a na temelju činjenice da je imao pokretnu imovinu znamo da je bio malobraćanin. U istom je samostanu fra Bernardin djelovao i kao inkvizitor, pa je bio u izvrsnoj poziciji da upravo on izda prvi hrvatski latinični lekcionar, za kojim je postojala velika potreba u bogoslužju.
Važnost ove knjige, govore nam s Instituta, bila je u tome što je postala važna podloga za tradiciju prevođenja Biblije na našem području. Njegova izdanja prepisivala su se i prilagođavala štokavskomu i kajkavskomu narječju, zbog čega se može reći da je riječ o prvoj knjizi koja je na taj način ujedinila hrvatske lokalne govore. A i njezino najnovije izdanje sigurno će imati važnu ulogu u daljnjem proučavanju jezika 15. stoljeća.