INTERVJU

BORIS PERIĆ, DVOSTRUKI LAUREAT DAVIDIASA 'Hrvatski pjesnici na njemačkom jeziku zvuče sjajno, ništa se ne izgubi'

    AUTOR:
    • Goran Šikić

  • OBJAVLJENO:
  • 13.05.2019. u 08:55

Zagreb, 241116.
Knjizevnik Boris Peric i njegovih 70 cileanskih vjeverica (degu).
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Boris Perić u društvu svojih kućnih ljubimaca čileanskih vjeverica

Nakon što je prije dvije godine prestižno priznanje dobio za prijevod “Balada Petrice Kerempuha”, ove godine nagrađena je Panorama hrvatskog pjesništva

Nagrada Davidias dodjeljuje se za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili najbolju knjigu odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini.

Nagrada je 2017. dodijeljena Borisu Periću za prijevod zbirke pjesama Miroslava Krleže Balade Petrice Kerempuha na njemački jezik s naslovom Miroslav Krleža: Die Balladen des Petrica Kerempuh. Prošle godine povjerenstvo je odlučilo da se to priznanje ne dodijeli jer nijedna na natječaj prijavljena knjiga nije udovoljila kriteriju izvrsnosti. Ove godine, povodom Dana hrvatske knjige, nagrada je ponovno dodijeljena, i ponovno je pripala Borisu Periću, ovoga puta za prijevod Panorame hrvatske poezije na njemački jezik.

Boris Perić, rođen 1966. u Varaždinu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje živi i radi kao samostalni umjetnik, diplomirao je germanistiku i filozofiju, a bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom. Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Od istaknutijih književnika, filozofa i autora koje je svojim prijevodima približio našim čitateljima mogu se izdvojiti Karl Jaspers, Hermann Hesse, Günter Grass, Thomas Bernhard, Martin Heidegger, Blixa Bargeld, Bertolt Brecht, Franz Kafka, Leopold von Sacher - Masoch, Ludwig Wittgenstein, Ernst Toller (po kojem je izvedena uspješna kazališna adaptacija 'Hinkemanna'), Johan Wolfgang von Goethe, Carl Schmitt...

 

Prepjevati izbor hrvatskih pjesničkih dostignuća na strani jezik zasigurno predstavlja izazov, bez obzira što se prevođenjem bavite profesionalno već dugi niz godina. Ipak, nakon prepjeva Krleže zacijelo se ništa više ne čini teškim?

- Kad sam završio prijevod Balada, akademik Viktor Žmegač, kojem ovim putem još jedanput najiskrenije zahvaljujem na podršci, pitao me je jesam li svjestan da nešto slično, posebice po težini, više nikad neću prevoditi. Uistinu, jedan prosječni život prekratak je da se čovjeku takav izazov dogodi dvaput (a prevoditi Joyceov Finnegans Wake na svahili ipak se ne usudim), no, to ne znači da izazovi samim time prestaju. Svaki pjesnik u Panorami, čiji izbor, uzgred, potpisujemo Davor Šalat i moja malenkost, svijet je i jezik za sebe, ukoliko to, naravno, nije jedno te isto.

 

Nijedan tekst nije neprevediv

Granice mog jezika granice su mog svijeta, napisao je Wittgenstein i tu rečenicu ne treba nikad smetnuti s uma. Prevoditelj, dakle, kroz jezik izvornika privremeno prisvaja tuđe svjetove i otkriva ih u onom ciljnom, koji u tom procesu i sam prolazi određene adaptacije. Tu granica između zanata i umjetnosti postaje krajnje fluidnom i izazov je ponovno tu. Jedino čime su mi Balade zaista olakšale rad na Panorami spoznaja je da nijedan tekst nije neprevediv.

Svejedno, žao mi je što ovdje moram natuknuti i da nikad ne bih bio pomislio da će prepjev Balada izazvati toliko zla. Sjećate se, knjiga je izašla bez lipe potpore Ministarstva kulture, bez stipendije i bez otkupa (tek s nekom sićom grada Zagreba), no, tko nam je bio kriv, što smo njezino objavljivanje strpali u ono nesretno doba posvemašnje kulturne Hasanbeginice? Na greškama se, znamo, uči. Na grješkama rjeđe.

 

Kako zvuče hrvatski pjesnici na njemačkom jeziku?

-  Sjajno. Ne očekujte da ću sad reći kako mi neki gube u originalu, jer to nipošto nije slučaj. Ali, bez imalo lažne skromnosti, ne gube ni u prepjevu.

 

Što Vam je u ovom pothvatu prevođenja Panorame bilo najizazovnije?

- Nemoguće je to reći, jer nijednog autora nisam prevodio, što bi se pučki reklo, lijevom rukom. Generalno, najveći je izazov pohvatati sve one dubinske slojeve, koji se na površini teksta samo naslućuju. Posebno mjesto tu pripada tekstovima koji se na ovaj ili onaj način bave tekstom samim, njegovim mogućnostima, dometima i autonomnim, internim životom, primjerice kod autora kao što su Branko Maleš, Zvonko Maković ili Ivan Rogić Nehajev, da spomenem samo neke.

 

Kao književni prevoditelj iznimno ste angažirani, koliko ste prijevoda potpisali prošle godine?

- Petnaestak, ali nemojte to nikome pričati, jer će mi nakladnici uvaljivati još više posla. Ipak, perverzno je da u nas prevoditelj mora prevoditi tolike naslove u tako malo vremena, samo kako bi mogao živjeti zericu iznad prosjeka. U normalnim zemljama to se postiže i s jednim prijevodom godišnje, ali gdje smo mi do normalne zemlje?

 

Stihovi i rime uvukli su se i u vaša prozna djela, roman Zagabrijel, ali i njegov nastavak koji upravo pišete?

- Stihovi i rime samo su vanjska forma, hoćemo li, simulacija humora, bez kojeg nitko danas gotovo ništa više i ne čita. Bilo bi točnije reći da su se Balade uvukle u mog Zagabrijela, jer su okolnosti u kojima pišem gotovo pa iste kao i u Krležino doba i zavređuju isto zrcalo koje je pred lice tadašnjeg društva tutnuo Petrica Kerempuh.

Živimo u društvu u kojem je svaka civilizacijska disciplina, pa i civiliziranost sama, ustuknula pred raspojasanim paranojama i ludilima istinskih redikula, koji ovdje nažalost glumataju javnost, u društvu u kojem je kriminal, od ubojstava i razbojstava do legalizirane pljačke, postao salonskom pojavom, gdje se elementarna prava radnih ljudi ironiziraju samovoljom samozvanih bosova, gazdi ili, pak, sitnih neiživljenih šefića po javnim firmama (čega sam se nekidan i privatno nasvjedočio), gdje vlada, da malo parafraziram jednu veliku političku misao, niti vlada, niti upravlja, dok šerifi sirotinji kroje pravdu i egzistenciju po svom izopačenom ćeifu. Živimo u društvu kojem je pojam kinderštube postao totalno nepoznat, o kulturi i uljuđenosti da i ne govorim.

Hrvatska postala doživotna kazna

Naposljetku, živimo u društvu u kojem se otvoreno masturbira na najmračnije teme bliske nam nacionalne prošlosti, kao da su upravo one, a znamo da govorim o ustaštvu, zalog opstanka ove nesretne države. Sve češće mi na pamet pada Thomas Bernhard, pa mogu samo konstatirati da je Hrvatska postala doživotna, ako ne i smrtna kazna za sve nas sentimentalne idiote koji se još nismo skrasili u Irskoj. Pa zar takvo okruženje ne zavređuje nove Balade?

 

Kad već govorimo o Hrvatskoj, jedan ste od inicijatora pokretanja književne Nagrade Franjo Jarmek. O čemu se radi?

- Zasad mogu reći samo da ima par nas (Parnas?) koji ipak držimo do zagrebačke povijesti, koje je Franjo Jarmek nedvojbeno dio. Radi se, dakle, o atestirano najgorem hrvatskom pjesniku svih vremena, o čemu će se zainteresirani čitatelj najbolje informirati kupi li, posudi ili ukrade negdje knjigu "Franjo Jarmek, Izabrane pjesme" (Edicije Božičević, 2014).

Uglavnom, epitet „apokaliptičko grafomanskog junca“ prišio mu je A. G. Matoš, a sve zbog činjenice da je čovjek baš htio pisati poeziju, kao i da je imao dovoljno novca da si (navodno sasvim nesuvisle) zbirke objavljuje sam. U kriterije za dodjelu nagrade ulazili bi, međutim, kako Jarmekov diletantizam, tako i Matoševa namćorasta paranoja, koja se definitivno razbuktala nakon što je Jarmek, procijenivši da ga Hrvati ionako ne zaslužuju, počeo pisati na njemačkom, francuskom, engleskom i inim drugim jezicima, te svojim uracima zasipati tadašnju kulturnu Europu. Dakle, pravda za Jarmeka! A s Matošem – racionalno!

 

Posljednjih godina budi se interes za istarskim mitovima o štrigama i štrigunima, iz čega se naročito izdvaja slučaj vampira Jure Granda, koji ste svojevremeno temeljito proučili i popularizirali svojim romanom 'Vampir'. Prošle godine ste objavili i roman 'Povijest paučine' koji je najavljen kao nastavak 'Vampira', a trenutno je i u polufinalu tportalove nagrade za najbolji roman. Što vas vuče tom motivu, iako, kažete, niste žanrovski pisac, a ni spomenuta se djela ne mogu jednoznačno svrstati u žanr horora ili fantastike?

- Ako me nešto ponukalo da se priklonim politički angažiranom pismu, bila je to legenda o Grandu, koju sam sasvim slučajno imao priliku dešifrirati. Ma koliko priča bila usidrena u istarskim pučkim vjerovanjima, slučaj u kojem jedan lokalni župan neposredno nakon Uskočkog rata, u kojem je Istra, znamo, nagrabusila kao malo tko, uzrok svega zla, koje se očitovalo u bijedi, siromaštvu, ratnim razaranjima, epidemijama, egzistencijalnoj ugroženosti i nezaustavljivom iseljavanju stanovništva (zašto me ovo podsjeća na današnjicu?), pronalazi u zagrobnom divljanju štriguna Granda, koji je godinama nakon svoje zemaljske smrti uredno pohodio svoju udovicu i „proždirao“ siroto žiteljstvo istarskog trgovišta Kringa, te mu na kraju uz pomoć odvažnih muževa Pazinske knežije u grobu daje odrubiti glavu, predstavlja politički ritual kakvim nam mjerodavni i danas rado zamagljuju pogled na istinsku životnu mizeriju. Tko je iole proučavao strukturalnu antropologiju, znat će o čemu govorim, a tko nije, neka u Grandu traži formulu turističkog brendiranja. Meni je svejedno, jer Jure Grando živi vječno.

Usput, tu političku metaforiku istarskog vampirizma sasvim je dobro pred koju godinu u svojoj inscenaciji prepoznao i Damir Zlatar Frey, na čemu mu i opet čestitam. A pozdravljam i Stipu Kostanića, svoj scenski alter-ego iz spomenute predstave. Odnosno, kako piše u Paučini, anche noi vampiri possiamo morire nella picolla morte, se solo ci fosse dato.

Nijedan ekstremizam ne može preživjeti na sisama vlastite gluposti

Hrvatski književnici podijeljeni su na dva društva, Hrvatsko društvo pisaca i Društvo hrvatskih književnika. Iz vaše biografije izdvaja se neobičan detalj: član ste oba, međusobno posvađana društva. Kakvo je sada stanje s našim književnim udruženjima i kako funkcionira ta vaša "personalna unija"?

- Kad je situacija u DHK 2002. iz političkih razloga postala nesnosna, mnogi smo istupili iz te dotad časne udruge, te osnovali HDP kao jednu sasvim drukčiju cehovsku organizaciju, koja je, prije svega, trebala biti politički neutralna i sindikalnije usmjerena na situaciju pisca u našem socijalnom podneblju. I u tome smo, usudio bih se reći, uvelike uspjeli. No, kako nijedan ekstremizam ne može preživjeti na sisama vlastite gluposti, DHK se ubrzo „dekontaminirao“ i ja sam - možda prvi, ne znam - obnovio svoje tamošnje članstvo, ostavši također i članom HDP-a.

Naposljetku, mogu li aktivno sudjelovati u kreiranju profila bilo koje od tih udruga, ako joj nisam član? Nije mi drago ako se danas na ta dva strukovna udruženja gleda kao na „ustaše i partizane“, jer, iako biološki potječem od jednih i drugih, u njihovim revolucionarnim koncepcijama (a obje su to, ma kako ih tumačili, na neki način bile) ne vidim ništa što bi moglo korespondirati s današnjicom. Nama, piscima i književnicima, a bome i prevoditeljima, danas su potrebni sasvim drukčiji stimulansi da preživimo u uvjetima hrvatske kulturne pustopoljine. I tu, po mom skromnom mišljenju, oba društva igraju bitne uloge, svako na svoj način. Sve ostalo, marš u prošlost materinu!


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo