Svijet je poludio, složit će se oko toga, vjerujem, ovih dana više-manje svi. Kako se nositi s tim? Neki pribjegavaju aktivizmu, drugi se pak zadubljuju u rascjepe bliže i dalje povijesti, treći bježe van ili u neke vlastite svjetove. Svatko od intelektualnom stigmom obilježenih ljudi rješava to kako zna i umije, pokušavajući sačuvati zdrav razum. A kako da se s tim nosi čovjek od riječi, kojemu je posao premetati ih po cijele dane i noći, pokušavajući time prenijeti neki smisao? Boris Perić iznimno je plodan književni prevoditelj s filozofskim zaleđem i germanist koji je prepjevao Krležine “Balade Petrice Kerempuha” na njemački.
Autor je zapaženih proznih djela i poprilično uspješnoga romana “Vampir”, inspiriranog istarskim vampirom Jurom Grandom, koji je nakon objave odjeknuo i izvan hrvatskog govornog područja. Prihvatio se toga zadatka dekonstrukcije izvanrednoga stanja na, realno, jedini primjereni način - pišući. Uz prevođenje golemoga opusa njemačkoga dramskog ekspresionizma, kao i ispisivanje antologije suvremene hrvatske poezije na sebi gotovo materinskom jeziku, u punom kreativnom naponu pronašao je način za ispisati roman (a ovime smo tek dobili 1,5 dio planirane trilogije!) koji autentično bilježi otisak mahnitosti zavladale javnom sferom proteklih godina.
Mračno stoljeće
U doba kad je Hasanbegović bio ministar, u nevjerojatnom trenutku kada je uvezen i instaliran premijer koji čak nije vladao ni jezikom zemlje kojom je trebao upravljati, dakle, u vrijeme očite manifestacije načela rasapa svijesti kroz rasap jezika, pisac je krenuo ispisati roman rimujući velike dijelove upravnog i neupravnog govora.
Novi roman Borisa Perića u najavama je opisan kao roman koji se bavi zagrebačkom poviješću. “Naravno da je moj roman u nekom smislu povijestan, jer mu pipci fabule sežu unatrag do u ono mračno stoljeće, kad je, vjeruju neki, zagrebačkim tlom na povratku iz Sirije kročio i sam sv. Franjo Asiški. Legenda kaže da je svetac izvjesnoj Kati Galovićki tom prigodom ‘blagoslovio zdenac’, a svi znamo koliku ulogu zdenci igraju u definiranju zagrebačkog identiteta. I tu se u slučaju mojega romana klupko povijesti u isti mah počinje zapletati i raspletati, jer nije se, kaže legenda, koju su neki povjesničari greškom smatrali autentičnom, Franjo u Zagrebu bavio samo mokrim stvarima, nego je, primjerice, nadjenuo ime Vrapču (što je znakovito), a u pratnji mu je bio i u svečevim životopisima dokumentirani brat Iluminat. Imamo, dakle, seks, ludilo i okultni triler, pa što će nam onda više?”
Tako u ovih dana objavljenom romanu zatječemo njemačkog jezikoslovca dr. Roberta Vollmeyera, čije gostovanje na filološkom simpoziju u Zagrebu poremeti slučaj misterioznog ubojstva ravnatelja zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku. Gost biva upleten u koloplet događaja, koji nadrastaju klasični denbraunovski narativ o masonima i mračnim sektama koje stoje iza svega. Doista, doznajemo da je Zagreb za Novi Jeruzalem odabrala tajanstvena skupina laminata, koja greškom vjeruje u svemoć ljudskog uma i zabranjuje arhiviranje i zapisivanje, pa im se tako i vlastito ime s vremenom degradira u laminati. Jedan je od njihovih istaknutih članova gradonačelnik, koji zna da mora nekaj delat, jedina je nevolja, kako se čini, da je zaboravio što bi to točno trebalo raditi.
Tu je poklonicima denbraunovskog narativa na raspolaganju temeljito proučen motiv legendi, pa doznajemo kakve veze ima pali anđeo Zagabrijel s imenom hrvatske metropole, što je to točno radio sveti Franjo Asiški i koja je uloga u svemu tome endemske zagrebačke plave žabe čiji mužjak poplavi tijekom koitusa. No, to je tek početak. Upliće se u priču i novinarka lista, čije je ime poznato redakciji, kako duhovito dobacuje Perić, pišući roman pretežitim dijelom sa svojega stalnog radnog mjesta - stola u kutu zagrebačkoga kafića Van Gogh, nasuprot redakcije Jutarnjeg lista. Za tim stolom proteklih je godina paklenim ritmom samostalnog umjetnika producirao stotine i stotine kartica književnih, filozofskih i ostalih prijevoda, mnoštvo novinskih članaka i proznih djela.
“Možda će zvučati kao šifra, reknem li da je omjer autentične povijesne građe i moje fikcije u romanu otprilike 40:60”, otkriva Boris Perić.
Svojstveno piscu generacije koja je zvučno obuhvaćena Novim valom, a književno postmodernom (iz koje su ostali najpoznatiji književnici kvorumaškog kruga), ispod teksta lagano bruji gust soundtrack, od početnog citata Jure Stublića (“Zagreb je hladan grad”), do parafraziranja “Heroja ulice” Prljavog kazališta. I stvar ide dalje, umjetnički rad koji poznajemo kao Uzemljeno sunce u romanu dobiva astronomsku težinu, dolazi do pojave dva Sunca i poremećena gravitacija povlači tramvaje, ali već sluđeni ljudi to ne percipiraju... Modelom “utjecajnog aparata”, koncepta koji je početkom 20. stoljeća opisao Freudov učenik i naše gore list Viktor Tausk, svijest se rasipa i točno se to ubrzo događa glavnim likovima: počinju razmišljati i govoriti u stihovima, najprije pod stresom, na koncu već i u piščevim obilatim fusnotama.
Oslobodio se stege čitatelja
No, misterij i dalje valja riješiti, pa je tu inspektor, po vokaciji Ličanin, koji poseže za njemačkim filologom da mu riješi slučaj ubojstva, “dabog mu kravosasi s obrva vis’li”. Količinu raznovrsnih eruditskih referenci skrovito utkanih u štivo teško je uopće pokušati katalogizirati, bez obzira na mnoštvo fusnota u kojima se, primjerice, Perić razračunava s Heideggerom. Ili, pak, s razvikanom rodnom ideologijom, koja, kaže autor, u ovom romanu prvi put kroz uska vrata i duboko grlo ulazi u hrvatsku književnost. Hoće li radoznali čitatelj uopće moći otključati sve te lokote nepreležane piščeve erudicije? “Kao pisac koji se napokon oslobodio stege čitatelja, uživam kao nikada prije”, primijetio je šaljivo za vrijeme jedne naše sesije u Van Goghu. Je li “zagabrijelovska” slika rasapa svijesti/jezika u atmosferi mimikrije funkcionalnoga društva, kako to otprilike vidi Perićev hamburški parnjak u romanu, pošteni prikaz proteklih godina u Hrvatskoj? Je li zakon asonance jači od drugih zakona?
“There’s no nation in resignation”, zaključio je vrlo brzo premijer u Perićevom “Zagabrijelu”, ne shvaćajući vrckavu dvoznačnost igre riječi. No, “prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve”, stih je Jasenka Houre koji Boris Perić smatra vrhunskim dostignućem hrvatske duhovnosti, barem kad je riječ o opisivanju stanja svijesti domaćeg čovjeka. Možda bismo se o svemu tome doista trebali prisiliti razmisliti, ali za početak uzmimo u ruke “Zagabrijela”. U najmanju ruku, nesvakidašnje štivo!
