Pisac i novinar Tom Wolfe godine 1965. objavio je tekst pod naslovom “Što ako je u pravu?”
Tema teksta bio je Marshall McLuhan, akademski guru tog doba, povjesničar i teoretičar književnosti, danas prvenstveno poznat kao jedan od pionira teorije medija.
Ovih dana u izdanju Naklade Ljevak i prijevodu Damira Biličića izlazi biografija McLuhana koju je u povodu 100. obljetnice rođenja, u seriji o slavnim Kanađanima, napisao njegov sunarodnjak, pisac i umjetnik Douglas Coupland.
Predvidio internet
Osebujnog McLuhana povezujemo s dvije, nerijetko pogrešno interpretirane, ali često korištene sintagme: “medij je poruka” i “globalno selo”. Prvom je želio reći kako je sadržaj svih elektroničkih medija beznačajan, a da bitno veći utjecaj na okolinu ima sam medij. Drugom, pak, da će elektroničke tehnologije postati “produžetak čovjekova središnjeg živčanog sustava, stvarajući tako jedinstvenu amorfnu, konfuznu, polusvjesnu metazajednicu”.
Nešto upućeniji pridodat će tome i da je, analizirajući medije svog doba i njihove tendencije - McLuhan “predvidio” i postojanje interneta, upozorivši da će novi sustav imati veliku moć širenja glasina, dezinformacija i nadzora. Ukratko, u pionirskim danima elektroničkih medija opisao je njihov potencijal za homogenizacijom, ali i dehumanizacijom društva.
Iskustvo proteklog desetljeća dalo nam je, dakle, odgovor na Wolfeovo pitanje, a pojednostavljene sinatagme bile su dovoljne da McLuhanovi tekstovi ostanu referentno mjesto.
Za Couplanda sumnje nema, McLuhan, tretiran kao genij ali i kao autor knjiga koje se mogu opisati kao “iskustva birokrata na tripu” te šarlatan željan slave, bio je “velemajstor prepoznavanja obrasca, čovjek koji udara bubanj tako velik da se udara jednom svakih stotinu godina”.
U biografsku priču izuzetnog pojedinca iz provincije - motiviran donekle postulatima vremena, ali i stilom osobe kojom se bavi - Coupland ubacuje test za autizam, podatke s Wikipedije, Amazona i YouTubea, bavi se samim sobom... Njegov McLuhan nije samo genijalac, nego i autist koji čezne za majčinim odobravanjem. Znanstvenik kojeg je odredio prijelaz na katoličanstvo. Izvanserijski um poseban čak i po genetskoj anomaliji, tj. činjenici da mu je “krv u mozak dolazila ne kroz jednu, nego kroz dvije arterije”. Intelektualac sklon ritualima problematičnih stavova prema ženama i manjinama.
Vrhunac Nove kritike
Dobar dio toga dovoljan je da pobudi skepsu u čitatelja, pogotovo zato što je Couplandov stil opterećen nizom upečatljivih, lako pamtljivih slika nalik onima iz reklama, a otmu mu se i besmislice poput one da je: “Godine 1934. Marshallov mozak već bio potpunije razvijen pa je bio neusporedivo društveniji nego u mladosti”.
Svejedno, ovo je poprilično uspjela, začudno koherentna i nepretenciozna biografija osobe koja si je dala truda da dobro upozna materiju o kojoj piše i koja može pružiti dobar uvod za većinu koja o McLuhanu, zapravo, ne zna ništa, a zanima ih “zahtjevnija zabava”, kako je to definirao kritičar New York Timesa.
Coupland jest dobronamjeran i zadivljen McLuhanom, ali ne propušta spomenuti slaba i naivna mjesta njegove teorije ili sporne dijelove biografije. I sam fasciniran medijima, vješt je vodič kroz uzbudljivo razdoblje.
U podtekstu njegove knjige jest žal za starim vremenima, za ljudima koje je možda brzopleto nazvati vizionarima, ali koji su bili svjesni kako čvrsto držanje za poznata uporišta ne vodi nikud.
McLuhanu su se poklopile karte, upoznao se s Novom kritikom u njezinim počecima, opsesivno se bavio samom materijom i brzo shvatio da bi u promijenjenim okolnostima svijeta svoje impresivno znanje o kanonu mogao iskoristiti za interpretaciju pop-medijske kulture.
Takav pristup bio bi dobro došao i u domaćoj tranzicijskoj kritici medija, koja se nakon zanosa s početka stoljeća uljuljkala u pomalo lagodnu poziciju u kojoj se medijska slika interpretira s unaprijed zadanim zaključcima. Tako smo se doveli do toga da bez obzira što se dijelovi jednadžbe tijekom godina mijenjaju, dijagnoza ostaje ista, a radikalni potencijal kritike otupio je postajući opće mjesto papagajskog govora političara, novinara i teoretičara i svakodnevnih razgovora.
Gdje pritisnuti prekidač
Coupland na više mjesta ponavlja kako suprotno onome što mu se prigovaralo, McLuhan fenomenima kojima se bavio nije pripisivao moralne i vrijednosne kategorije. U intervju iz 1966. godine ustvrdio je: “Mnogi misle da, ako govorite o nečemu što se događa, da vam se to nužno sviđa. U mom slučaju, upravo je suprotno. Svejedno, čini mi se da je najbolji način da se tome usprotivite jest taj da razumijete što se događa. Tako znate gdje pritisniti prekidač”.
Drukčije rečeno, možda bismo se ponovno trebali baviti tekstom/slikom/informacijom sve dok nam ne pozli. Možda se nekome posreći da primijeti nešto novo, bude u stanju to artikulirati, a ostatak društva bude dovoljno lucidan da takvu interpretaciju primijeti.