‘Danilo Kiš bio je i ostao jugoslavenski pisac, kako je sebe, uostalom, i nazivao’

Samo jednom u svom je radu upotrijebio riječ “Jugoslavija”. Pisao je, po samoiskazu, na srpskohrvatskom jeziku. Zgodan, markantan. Antikomunist; antinacionalist. Sahranjen je po pravoslavnom obredu, što je sam tražio.

Jedan moj prijatelj pisac smatra da je to lako objašnjivo, jer mu je ta vjera omogućila da preživi Drugi svjetski rat. Krštenje u novosadskoj Uspenskoj crkvi, kad mu je bilo četiri godine. Bilo je njegovo drugo rođenje. Otac mu je, naime, bio Židov koji je prezime Khoen 1902. zamijenio prezimenom Kiš.

Mnogo je pušio, kratko bolovao, a kad je otišao, od raka pluća, književna slika ovih prostora, pa i europskih, izmijenila se: postmodernist, ali zanimljiv; poetičan i kad je pisao prozu, perfektan stilist, koji hrabrost stila sjedinjuje s užasima suvremene Europe...