ZAGREB - Mali narodi, kaže jedan poznat stih, trebaju samo velike pjesnike. Netko zloban možda će dodati i da svaki narod ima pjesnike kakve zaslužuje. A mali narod, koji zaslužuje samo velike pjesnike, neće se, dakako, libiti ni obilježavanja njihovih obljetnica.
Stotinu i trideset godina dijeli nas, dakle, od rođenja, a devedeset od smrti Franje Jarmeka (1881. - 1921.), danas, zlobnici će reći s punim pravom, gotovo sasvim zaboravljenog stihotvorca, koji se početkom 20. stoljeća vrzmao zagrebačkim ulicama i trgovima, usrećujući prolaznike svojim blago rečeno osebujnim lirskim uracima.
Sinonim za praznorječje
U redu, reći će netko, takvih danas bar ima u izobilju, pa nam tako ni priča o nesretnom Jarmeku ne bi trebala biti osobito zanimljiva, da se u njegovu slučaju ne radi o dokumentiranom rodonačelniku svih onih uzaludnih poeta, koji su umjetnost riječi počastili svojim bjesomučnim, samouvjerenim elanom, a da ishodima svojih lirskih napora nisu ubrali više do podsmijeha i gnjeva.
Jer podigao je Jarmek svojim ljupkim besmislicama dobrano tlak mnogom suvremeniku, pa ga danas, čime se svakako ne može podičiti svatko, leksikografija pamti kao “sinonim za pretenciozno praznorječje”.
Stanovao je Jarmek, čijih se knjižica u riznicama NSK-a može pronaći dobrih desetak, a da mu opus time ni izdaleka nije zaokružen, kao dobro situirani mladoženja u današnjoj Varšavskoj ulici, gdje mu je majka, bilježe kroničari, izdavala đacima jeftine krevete. U osami duše nije patio zbog građevinskog divljaštva, kao toliki drugi jedno stoljeće kasnije, već za izvjesnom Irenom, muzom njegove ljubavne lirike, koja mu očito nije bila spremna otključati dveri svog srca, zbog čega su mu prve zbirke nosile tako turobne naslove kao što su Boli.
Trpi ih Franjo Jarmek, Tužaljke, što ih sluša Franjo Jarmek ili Zaljubljenik. Sažaljuje ga Franjo Jarmek.
Zagrebački publicist Krešimir Kovačić opisat će ga kao “vanjštinom pitoma, uvijek pomno odjevena građanina s polucilindrom na glavi i brižno uređene okrugle brade”.
Marulićevo ukazanje
Po zanimanju bankarski činovnik sa svršenom trgovačkom školom i znanjem bar tri strana jezika, isticao se jedino porokom “što je pio jako kiselo vino dva po dva deci, dok na kraju ne bi pao u neku vrstu transa”. I, naravno, ljubavlju prema poeziji, koju je isprva zadovoljavao kupujući “kod antikvara Sokola u Masarykovoj ulici svakog prvog u mjesecu 5-10 primjeraka Goethea i Cervantesa, da ih petoga proda u pola cijene, a prvoga opet kupi po punoj”.
Punu inicijaciju u čaroban, premda u njegovu slučaju i sasvim neshvaćen pjesnički poziv doživio je Jarmek, naravno, u snu. Sudbonosno snoviđenje “u po noći kasne”, opjevano na 13. stranici zbirke Boli, podrazumijevalo je, naravno, ukazanje slavnih predšasnika Petra Preradovića i Marka Marulića, koji usnula pjesnika okruniše lovorovim vijencem, pa uglas rekoše: “Jarmek mora imat slavu, ta to svaki smrtnik zna!”.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA