INTERVJU: FILIP KRENUS

GLUMAC KOJI JE NA ENGLESKI PREVEO NAŠEG NAJVEĆEG PISCA RENESANSE 'Dundu sjajno pristaje englesko ruho'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 06.04.2018. u 15:50

John Drennan

Osječanin rodom, a Londončanin adresom, glumac Filip Krenus je i agilni producent (vodi nezavisni Honey-tongued Theatre Productions) i vrstan prevoditelj.

Iz njegove prevoditeljske radionice početkom godine je izašla kapitalna engleska verzija Držićeva remek-djela “Dundo Maroje” čije je knjiško izdanje nedavno predstavljeno londonskoj publici.

Na čiju inicijativu je došlo do ovog značajnog projekta?

- Pokretač cijelog projekta i čovjek koji se izborio da se financira uz potporu Grada Dubrovnika i TZ Dubrovnik je Nikša Matić, ravnatelj Doma Marina Držića. Zamisao mu je bila da se prvim cjelovitim engleskim prijevodom najglasovitije komedije našeg najvećeg renesansnog majstora Marina Držića obilježi 450. obljetnica njegove smrti. Engleski je svjetski “nadjezik” i tako se Držićevo djelo može predstaviti daleko većoj publici.

Što vam je bilo najteže kod transpozicije Držićeva jezika na engleski? Jeste li se katkad gubili u prijevodu?

- Ovo mi je bilo prvi put da sam se osjećao kao da s jednog stranog jezika prevodim na drugi. Prvo je trebalo dešifrirati izvornik i zatim ga kodirati u približno elizabetanski engleski jezik. Najvažnije je bilo dotaknuti duh onovremenog jezika i jezičnih konstrukcija, ali održati živost izvornika. Bliskost sugovornika odražava se i u načinu na koji se oni jedan drugome obraćaju, pa sam zadržao razliku između thee (ti) i you (vi), a da to pritom ne bude prepreka tečnosti replika. Sluge Pomet i Popiva, čija su imena u krasnom aliteracijskom triptihu s likom Petrunjele, glavni su pokretači radnje i njihov jezik, za razliku od njihovih gospodara, obiluje narodnim izrekama i jezičnom okretnošću. Pomet tu vrlo brzo i često skače iz govora ulice u filozofske rasprave.

Tu je trebalo odvagnuti kako zadržati lokalne reference i učiniti ih razumljivima i zaigranima na engleskom, a da pritom ne mutim ili kitim Držićev jezik. Da bi igre riječima funkcionirale u engleskom, valjalo je i imena transliterirati na engleski. Pomet je postao Scoffer Feast, a Popiva Quaffer. Znao sam da diram u dubrovački kanon, ali likovi su morali biti uronjeni u jezik do te mjere kako bi im se dopustilo da se igraju engleskim jezikom kao i u izvorniku. Kao i u svakom prijevodu, prvo treba “razbiti” kod. Kada se to dogodi, prijevod lakše poteče. Najteže je bilo pogoditi jezične nijanse arhaizama u izvorniku. Dolazilo je do “gubljenja”, a tu sam se morao osloniti na pomoć stručnjaka, osobito Luke Paljetka, da mi rastumači izvornik.

Na londonskoj promociji upriličili ste reading production, kako su engleski glumci reagirali na Držićevu ponudu?

- I samo ime Držić Englezima je teško izgovorljivo. Prije ovog čitanja nekoliko sam puta dijelove prijevoda iskušao u čitanju s engleskim glumcima kako bih ulaštio prijevod. Cilj je ovog prijevoda, dakako, ne samo ukoričavanje, nego živa izvedba i likovi ožive tek kada ih se čita naglas. Zato sam imena likova, naziva ulica i mjesta u komediji što više uronio u engleski kako bi ih engleski glumci mogli bolje prigrliti. Prilikom predstavljanja prijevoda u Londonu - u knjižnici Conway Halla gdje sam i dovršio prijevod i na njemu radio s urednicom Susan Curtis koja ondje ima ured svoje izdavačke kuće Istrosbooks - prvi put sam iskušao kako prijevod funkcionira pred engleskom publikom i reakcije su me jako razveselile i nadahnule.

Paradoksalno je da je i Hrvatima u publici Držić katkad bio jasniji u engleskom prijevodu. Dundu sjajno pristaje englesko ruho i njegov humor otrovno i zaigrano sijeva i kada ga se prekuje u novu jezičnu valutu. Dakako, htio bih da ta valuta bude stabilna i konvertibilna. Inače, Marko Fotez je prvi puta pokušao “Dunda” približiti Englezima suvremenim skraćenim prijevodom 1958. godine u Belgrade Theatreu. To mu se kazalište činilo zgodnim jer je ono bilo jugoslavenski dar razrušenom Coventryju gdje se to kazalište i nalazi.

Nadate li se da će ovo biti spone i za neke nove britanske produkcije “Dunda Maroja”?

- Postoji živa potražnja za manje izvođenim klasicima i u Engleskoj i u Europi. Prvi je korak u postavljanju svakog djela cjelovito dramsko čitanje koje može predočiti potencijal i to je sljedeći korak koji će se poduzeti s ovim djelom. I ne treba se samo ograničavati na London kada je riječ o mogućem postavljanju ovog djela u Britaniji. No za takav pothvat poželjna bi bila i državna potpora, a taj je klin teško izbiti.

U žestokoj londonskoj konkurenciji imate li kakvih trenutnih glumačkih poslova?

- Ovaj projekt zaposjeo mi je mnogo vremena prošle godine. Za opstanak u Londonu potrebno je istovremeno voziti na nekoliko kolosijeka i biti spreman hitro se prebacivati iz jednog u drugi. Što se tiče Londona, trenutačno radim na jednoj duodrami, ali ona je još u pretprodukcijskoj fazi, pa će to tek ići najesen, kada u Dubrovniku završi ljetno ludilo Midsummer Scene Festivala u kojemu glumim i koji vodim s partnericama Darijom Mikulandrom i Jelenom Maržić koje se, kao izvršne producentice, svake godine lavovski bore da iznesemo festival.

Festival ovoga ljeta ide peti put. Što je u planu?

- Za prvu petogodišnjicu vraćamo našu veliku prošlogodišnju uspješnicu “San ivanjske noći”, a ta predstava za ovaj festival ima veliko značenje jer smo baš tim naslovom i prvi put otvorili festival. Vraćamo se s malo izmijenjenim glumačkim postavom i premijera će biti 21. lipnja. Festival će otvoriti monodrama “Henrik V - čovjek i vladar” u režiji Philipa Parra, umjetničkog ravnatelja Shakespeare Festivala u Yorku. Ovom predstavom koja je obišla svijet započinjemo suradnju s Mrežom europskih šekspirijanskih festivala. Program će, uz našu produkciju koja će, kao i uvijek, prvo započeti u Londonu, a onda se preseliti na Lovrijenac, biti dosad najbogatiji.

Nakon festivalskog programa, u organizaciji Doma Marina Držića, opet ćemo, uz Shakespeareove sonete i uz glazbenu pratnju, izvesti dijelove “Dunda Maroja” na engleskom jeziku. Kao što ne volim Držića nazivati “hrvaskim Shakespeareom” jer Držić može postojati samostalno, tako ni Lovrijenac ne bih htio nazivati “kamenitim Globeom”, ali činjenica je da taj prostor jako podsjeća na tu pozornicu i jako sam sretan što ću na njoj i ovoga ljeta opet zaigrati.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo