U noći s utorka na srijedu otišao je Philip Milton Roth (r. 19. III. 1933), posljednji u trijumviratu američkih romanopisaca, koji su “držali” tu veliku književnost u svojim rukama, u drugoj polovici XX. stoljeća.
Druga dvojica bili su nobelovac Saul Bellow i John Updike, plodni romanopisci, od kojih je Roth, od svakoga od njih napisao više romana.
Dakako, količina nije argument s kojim je Philip Roth zavrijedio visoko mjesto u američkom literarnom panteonu. Razlog je u kakvoći kratkih priča i romana u kojima je sačuvao svakodnevicu židovske srednje klase i bolne kušnje obiteljskih odnosa i seksualnog sazrijevanja. Imao je “dobro uho” za dijaloge oko sebe, pa mnogi analitičari procjenjuju kako je Roth u svojim djelima, prije svega u zbirci kratkih priča “Zbogom, Kolumbo” (1959) i u glasovitom romanu “Portnoyeva boljka” (1969) sačuvao pravu riznicu jidiš-leksika i sintakse iz američko-židovskog govora. Zbog toga ga često uspoređuju s Malamudom i Singerom.
Zbogom, Kolumbo
U kasnijim godinama Philip Roth se posvetio romanima u kojima je propitivao smrtnost i zakazivanje ljudskog tijela i duha. Uostalom, zato je i obznanio 2012., prije šest-sedam godina da prestaje s pisanjem knjiga, procjenjujući da je došao “red” opadanja spisateljskih mogućnosti i na njega.
Školujući se na Čikaškom sveučilištu i stekavši magisterij, po svemu je Roth trebao postati takozvani akademski pisac, jedan od sličnih Johnu Barthu ili Williamu Gassu. Jedan od onih koji opus napišu radeći na katedrama književnosti i kreativnog pisanja. Napokon, i sam je poučavao književnost na sveučilištima. A proslavila ga je već spomenuta, prva zbirka kratkih priča.
Naslovna priča, “Zbogom, Kolumbo” govori o bogatoj židovskoj obitelji iz predgrađa, koja je opsjednuta, baš kao i cijela ondašnja Amerika novcem i materijalnim vrijednostima. Film po njoj snimljen je tek 1969., kada je Philip Roth postao američka ikona s romanom “Portnoyeva boljka” (1969).
Njegov glavni lik Alexander Portnoy iznosi svoje probleme psihijatru u obliku ispovijedi, a među njima je pubertetska opsjednutost masturbacijom i odbojnost prema posesivnoj majci Sophie. Njegova “boljka” odnosi se i na društvene vrijednosti što su ga oblikovale; unatoč postignućima obuzima ga osjećaj krivnje. Povijest književnosti svrstava “Portnoya” u “manje” klasike američke židovske književnosti, jedne od tri njene vodeće struje, pored južnjačke i WASP-ovske.
Možda je “Portnoyeva boljka” bila tek “satirični portret suvremenog muškarca židovske vjere”, koji je u sukobu s dominantnom majkom, te istovremeno opsjednut vlastitom seksualnošću. Ali, ta Rothova intimna priča dolazila je preko Atlantika na valu Ljeta ljubavi i Djece cvijeća, pa se njena seksualna strana vezala na Henry Millera i na Playboy, na otkrivanje seksualnosti na našem socijalističkom istoku. Roman je bio više od knjige, prozor u američku slobodoumnost. I preveden je “po hitnom postupku” već 1970., a preveo ga je glasoviti Zlatko Crnković. Izašao je, napokon, “u provinciji”, kod riječkog Otokara Keršovanija, koji je objavljivao i Millera.
Oslobođeni Zuckerman
Poslije nekoliko “manje” značajnih romana, među kojima je “Profesor strasti” (1977), izlazi “Pisac iz sjene” (1979) - kod nas ga je prevela Maja Šoljan (1985), kao i prvospomenuti roman. U njemu je Roth uveo na literarnu scenu Nathana Zuckermana, mladića s književnim ambicijama. A kritičari ga smatraju drugim ja Philipa Rotha, kao i neke druge likove. Taj mladi pisac “u nastajanju” pojavljuje se i u susljednim Rothovim romanima - “Oslobođeni Zuckerman” (1981; preveo ga je Vlado Opačić 1985) i “Čas iz anatomije” (1983) - koji s prvim romanom tvore i Rothovu prvu trilogiju o Zuckermanu. Ovim trima romanima pridodana je u jednosveščanom izdanju “novela” “Praška orgija”, i to pod zajedničkim naslovom “Zuckerman Bound” (1985).
U drugoj trilogiji o Zuckermanu više se okrenuo stvarnosti i njenim utjecajima na intimu protagonista. U prvom romanu “Američka pastorala” (1997), za koji je dobio Pulitzera, pripovijeda o bračnom paru srednje klase čija kćerka postaje terorist.
Trilogiju je dovršio romanima “Udala sam se za komunista” (1998) i “Ljudska mrlja” (2000).
Možda su dvije spomenute trilogije i neki drugi romani između njih odbili pojedine čitatelje, ali onda ih je “ostarjeli” pisac vratio s jednim neočekivanim potezom, s romanom “Zavjera protiv Amerike” (2004; preveden 2007), u kome pripovijeda o hipotetskom razvoju događaja u SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata, o američkom fašizmu koji, kako pokazuje vrijeme, nije tolika Rothova fantazija, već jedna od političkih opcija.
Zavjera protiv Amerike
U središtu “Zavjere protiv Amerike” jest obitelj Roth iz New Jerseya koja po svemu podsjeća na obitelj samoga pisca. I ona bi trebala postati žrtvom novog američkog predsjednika, Charlesa Lindbergha, koji je pobijedio na predsjedničkim izborima 1940. i zatim pokrenuo američki holokaust.
Naposljetku, Philipu Rothu nije trebao Zuckerman da bi se skrivao iza njega. U romanu “Operacija Shylock” (1993) izvodi na scenu književni lik vlastitog imena. Rothov dodatak: “Philip Roth” u romanu neka je druga osoba koja mu je ukrala identitet.
U intervjuu za Paris Review, još 1984., objasnio je svoj stvaralački postupak: “Stvarati lažnu (fake) biografiju, lažnu historiju, svariti napola izmišljenu egzistenciju iz aktualne drame moga života, to je moj život”. Dodao je: “Mora biti nekog zadovoljstva u ovom životu, i to je to.”
Otišao je veliki romanopisac Philip Roth s kojim smo odrastali. U zakašnjelom pubertetu socijalizma, u kome je mladost ponekad trajala do 40-ih godina, Philip Roth bio je kip književne slobode i slobodoumnosti. Možda smo ostali odveć prosti i jednostavni da bismo slijedili nijanse njegove osjetljive duševnosti u kasnijim djelima. Bilo kako bilo, s njegovim odlaskom završava jedna epoha američke književnosti. Zbogom, majstore.