U razdoblju dok su bili zajedno Nobelovu nagradu za književnost dobili su Imre Kertész, John Maxwell Coetzee i Elfriede Jelinek. Mi ne znamo kako je On reagirao na te „poraze” - tek saznajemo da mu je na ulici, nakon što je Jelinek dobila nagradu, prišao obožavatelj i rekao – opet ste pokradeni. Pripovjedačica laureate spominje ravnodušnim tonom a tu obavijest prati i dio službenog obrazloženja tako da sve ima određeni – ironijski prizvuk. Također, tako dobijamo i vremenski okvir neobične ljubavne veze o kojoj čitamo – a to je od 2002. do 2004. godine. Mjesto radnje je New York a nakon susreta u parku u ljubavnu vezu se upuštaju mlada urednica u izdavačkoj kući i od nje četrdeset godina stariji veliki američki pisac.
„Asimetriju”, roman Lise Halliday iz 2018., krajem prošle godine u prijevodu Vlatke Valentić objavila je izdavačka kuća „Vuković&Runjić. „To vam je onaj roman u kojoj autorica piše o svojoj avanturi s Philipom Rothom” - vjerojatno ćete čuti kada posegnete za ovom knjigom. Naravno, Halliday kaže da je njezin lik Ezre Blazera tek dijelom zasnovan na Rothu, s kojim je ostala u prijateljskim odnosima i nakon što je njihova veza došla kraju. Po njezinim riječima Roth je pročitao roman i opisao ga kao „uspjelo djelo”.
Junakinja priče Mary Alice prilično je šutljiva mlada žena koja se s određenom ravnodušnom pokornošću upušta u vezu sa starijim muškarcem o kojem se s vremenom počinje i brinuti a on plati njezine studentske dugove. „Asimetrija” se sastoji od tri cjeline; u drugom dijelu romana upoznajemo se sa sudbinom mladog iračko-američkog ekonomiste Amara Ala Jaafarija kojeg granična policija zadrži na Heathrowu, da bi se u trećem, završnom dijelu romana autorica vratila svome piscu pa tako čitamo fiktivni intervju Ezre Blazera za BBC u kojem on priča o svojoj omiljenoj, uglavnom klasičnoj glazbi – emisija nosi naziv Ploče za pusti otok, najdražoj knjizi koju bi ponio sa sobom a to je "Uliks" Jamesa Joycea, tijekom cijelog intervju šarmantno se udvarajući voditeljici.
Halliday je trebalo više od deset godina da napiše svoj roman prvijenac, a kada je njezin agent 2016. godine stavio rukopis na tržište, za pravo na knjigu borilo se čak osam američkih izdavačkih kuća. Toliko je priča o ljubavnoj vezi mlade urednice i književnog klasika bila privlačna javnosti. Roth je u knjizi predstavljen kao simpatičan starac, veliki zaljubljenik u bejzbol, specifičnog (židovskog) smisla za humor, koji svoju mladu ljubavnicu tek malo patronizira - govori joj naravno što treba čitati ali i što treba jesti. Skriva njihovu vezu no kupuje joj skupe kapute. Odnos koji u vrijeme #Me Too pokreta teško da bi prošao bez osude.
Jedinu Rothovu knjigu koju sam valjda još kao adolescentica uspjela savladati jest “Portnoyeva boljka”. No, brojni opisi mastrubacije glavnoga lika na krovu njegove zgrade bili su mi previše odbojni, radije sam se okrenula ipak maštovitijim a manje kliničkim opisima seksa Henrya Millera. Kada je umro prije nešto više od dvije godine, tek nekoliko mjeseci nakon što je njegova bivša ljubavnica objavila roman o njemu, podsjetili smo se kako je on bio autor koji je obilato u svojim romanima koristio ono autobiografsko. Pišući o velikom američkom piscu u povodu njegove smrti, Željko Ivanjek nas je podsjetio na autorov intervju u Paris Review iz 1984., u kojem je objasnio svoj stvaralački postupak: “Stvarati lažnu (fake) biografiju, lažnu historiju, svariti napola izmišljenu egzistenciju iz aktualne drame moga života, to je moj život”. Dodao je: “Mora biti nekog zadovoljstva u ovom životu, i to je to.”
Izgleda da je njegova bivša ljubavnica dobro usvojila njegov literarni nauk.