Nisu rijetki pisci obimna opusa koji slabo pamte neke od romana što su ih davnih dana napisali, pa dotaknete li se u razgovoru nekog desetljećima stara, makar njihova naslova, promrmljaju kakvu općenitu opservaciju ili otvoreno sliježu ramenima kako bi to učinio i onaj koji knjigu nije čitao. Arundhati Roy nije od te sorte. I to nema puno veze s činjenicom da je u 20 i nešto godina koliko piše romane napisala (svega) dva. Roy o svojim likovima priča na neobičan način, krajnje emotivno, angažirano, kao da govori o nekom naročito joj bliskom, ljudima koje poznaje u dušu. Bilo mi je stoga sasvim prirodno i razumljivo kad je, pri kraju razgovora, spomenula da često s tim likovima razgovara. Komuniciraju oni, razabirem, i post festum, kad je rukopis završen, knjiga otisnuta, njezini likovi i dalje s autoricom vode dijaloge.
Ljudi iz u nas upravo objavljena “Ministarstva potpune sreće” (Profil, prijevod Saša Stančin), ma kako vam se, dok ih čitate s neke europske geografske koordinate točke doimali, obavijeni dozom magijskog realizma, zapravo su, rezolutna je tu Roy, “realni ljudi”. Tako osjeća i dio čitatelja, neka pisma, makar adresirana na Arundhati Roy, nisu upućena njoj osobno, već Anjum, ženi rođenoj u muškom tijelu, hijri, kako se takve među tamošnjim svijetom naziva. Anjum baš ta rodna osobitost za vrijeme pokolja u Gudžaratu spašava život, jer svi se boje prokletstva hijre. Nastavlja živjeti kao amajlija koljača koji su je poštedjeli, na lokalnom groblju gradi svoj dom gdje udomljava one koji, poput nje, otpadnu od svoje sorte, bilo da prijeđu granice vlastite kaste, religije, obitelji…
“Nedavno su mi pisali iz jednog indijskog zatvora, zapravo pisali su likovima u knjizi, njima je to pismo namijenjeno. Pošaljite mi mail, da vam pošaljem link na to pismo”, kaže u razgovoru za kojeg je nastao ovaj intervju. Telefonom smo razgovarale, ona u Delhiju, ja u Zagrebu, a ostao mi je dojam, i danas, tjedan dana kasnije, da smo pile čaj u njezinoj kući u Delhiju, pazeći pritom da prozori, tek diskretno otvoreni, budu brzo i zatvoreni jer zrak što dopire izvana i nije zrak, nego melasa koja ne da disati.
U komunikaciji krajnje neposredna i spontana Arundhati Roy sasvim je nalik osobi za kakvu čovjek pomisli da bi mogla napisati sve one eseje u kojima progovara o današnjem svijetu, borbi za nezavisnost Kašmira, kritici nacionalističkih hinduističkih indijskih vlasti koje je desetljećima, prvenstveno zbog njezina angažmana za nezavisnost Kašmira, pokušavaju ušutkati otvarajući protiv nje desetke tužbi na tamošnjim sudovima. Roy piše, doduše ne uvijek nužno jasno i temeljito, i o maoistima u indijskoj džungli, Edwardu Snowdenu kojeg je posjetila u Moskvi, antiglobalističkom pokretu…
Za sebe kaže da je instinktivna osoba i da joj je to bitna crta kad donosi životne odluke. Makar, za neke se odluke, priča, “konzultira” i s likovima o kojima piše. Kad je lani dogovarala izdavača za “Ministarstvo potpune sreće”, sjedila je u tišini pored začuđena agenta, kazala mu je da mora upitati likove iz romana s kojom od zainteresiranih nakladničkih kuća potpisati ugovor. Naposljetku, kad mu je priopćila na koga je pao izbor, zatečeni je agent odvratio da je to - svega polovica iznosa koji su nudili neki drugi izdavači. Za Arundhati Roy to nije bio relevantan argument.
Danas joj je 55, ima 20 više negoli je imala kad je, kao debitantica, za “Boga malih stvari” dobila Bookera i preko noći od anonimne scenaristice postala globalno poznata spisateljica. Do sad je taj roman prodan u osam milijuna primjeraka, preveden na 42 jezika. Gorljivi obožavatelji koji su priželjkivali čitati novu fikciju Arundhati Roy morali su pričekati - 20 godina. Nakon Bookera okrenula se publicistici, postala vrlo vidljivom i glasnom društvenom aktivistkinjom.
Tako ju je formirala i obitelj u kojoj se rodila, čak i za današnju Indiju rijedak brak sirijske kršćanke iz ugledne obitelji i bengalskog oca, hinduista, čiji je društveni status bio bitno niži. Brak nije potrajao, s majkom i bratom seli se u Keralu, gdje majka, feministkinja, otvara školu za djevojčice i postaje poznata aktivistkinja za ljudska prava. Sa 16 odlazi od kuće, rano je odlučila da neće imati djecu, kratak brak s redateljem Pradipom Krishenom raspao se. Pisala je scenarije i preživljavala na mršavim honorarima, a onda je objavila dijelom autobiografski roman “Bog malih stvari”. Otad se o njoj sve zna.
Što ste u ovih dvadeset godina krucijalno spoznali u toj areni borbe za prava nedodirljivih i marginaliziranih, ne samo u Indiji, već diljem svijeta?
- Mislim da sam napravila ono što bi pisci temeljno trebali raditi - pisati o društvu u kojem žive. Danas se od modernih pisaca očekuje da budu tek zabavljači, da žive između popisa najčitanijih knjiga i festivala koje obilaze. Nikad se nisam smatrala aktivistkinjom, sebe vidim kao spisateljicu, i fikcije i publicistike. Dva su bitna, fundamentalna trenutka u mom pisanju: prvo, kad sam počela pisati o izgradnji brane Narmada u saveznoj državi Gudžarat rasvijetlilo mi se posve koliko je takvo što destruktivno za okoliš i ljude, ali i za način razmišljanja kao takav, to uvjerenje da možete uzeti vodu iz rijeke, staviti je u rezervoare i onda je jednostavno dati bogatima. I pritom uništiti sve na tom putu. Gledajući to, razumjela sam kako su stvari funkcionirale u povijesti civilizacija. Jer onaj tko kontrolira vodu kontrolira i zemlju.
Drugo, dolazak globalnog kapitala u Indiju ugrozio je najugroženije. Tako to funkcionira po cijelom svijetu, ali ovdje je ekstremno i to gledam od ranih 1990-ih. Imamo zemlju s golemim brojem milijardera i ogroman postotak neuhranjene djece, zemlju u kojoj su stotine tisuća zemljoradnika izvršili samoubojstvo, a vlasti slave rađanje nove srednje klase a da i ne pogledaju koju cijenu za to plaćaju obični ljudi. Zemlja je devastirana, rijeke zatrovane, šume sijeku nezamislivim tempom, zrak u Delhiju nemoguće je udisati.
Kako izgleda svakodnevni život, s obzirom na stopu zagađenja zraka?
- Ovih je dana situacija grozna. Jučer i danas je malo bolje, prije par dana uopće niste mogli izići van da vas oči ne peku i da nemate problema s disanjem. Danas sam otvorila prozor samo na par minuta. Imam sreću da ne moram ići iz kuće, da mi je posao takav da ne moram svaki dan u ured ili gdjegod.
To izgleda nadrealno, po gradu ljudi hodaju ili voze s maskama na licu. Osjećaj da mi je grad blizu za takvih dana se posve mijenja. Tad i ne pomišljam da bih izašla prošetati ili u park. Prije sam to često radila, to je, konačno, i ono o čemu govori i “Ministarstvo potpune sreće”, o tim hodanjima gradom, noću i danju, o šetnjama po slamovima, ulicama, u džamiji.
Dobili ste Bookera za debitantski roman, nagradu s kojom stižu prijevodi, novac, doslovce globalna vidljivost. Je li sve to uvijek nužno pozitivno?
- Biti toliko slavan kao pisac dok oko tebe većina ne zna čitati i pisati i nema što jesti, doslovce nema od čega preživjeti, to je čudna pozicija i nešto što unutar sebe moraš posložiti.
“Bog malih stvari” bio je preveden na mnoge jezike i prije negoli je dobio Bookera. Ali cijela ta situacija s nagradom nije bila za mene. Vjerojatno je to u redu ako nekome paše napisati knjigu, osvojiti veliku nagradu, potom se preseliti u Europu, London, recimo. No ako odlučite da se nećete seliti, da ostajete na starom mjestu, sa starim prijateljima i starim životom, onda to nije samo priča o vama, već se i oni moraju na neki način nositi s tom mojom slavom i svim tim. Ni s novcem mi, kako god da vam to zvučalo, nije bilo lako. Jer nikad nisam priželjkivala biti imućna, naravno da sam htjela imati nešto novca, ali ta mi je nagrada donijela puno novca. Novac, koji me opterećivao, odlučila sam dijeliti s drugima, ne kao milosrđe, već kao solidarnost.
Dok vas slušam, zamišljam kako hodate Delhijem koji opisujete u romanu, vi, kojoj neki daleki svijet plješće, među onima koji se od rođenja do smrti nisu makli iz svojeg slama, svaki dan se boreći za šaku riže.
- Zato i jesam morala pisati o stvarima o kojima sam pisala posljednjih 20 godina. Zato nisam mogla samo dobiti Bookera i postati taj uspješni pisac koji ide po festivalima. Morala sam razumjeti to komplicirano mjesto, to komplicirano vrijeme, da bih napisala “Ministarstvo potpune sreće” morala sam zaroniti na dno mora… i plivati polako.
Tu sam knjigu krenula pisati prije desetak godina. Nisam se opterećivala kad će rukopis biti gotov. Fikcija je zapravo - istina. Jer ponekad u eseju ne možete opisati razmjer terora koji je, recimo, prisutan u Kašmiru ili na nekom mjestu slične sudbine. Reportaža nema mjesta i načina prenijeti ustrajnost brutalnosti u kojoj ti ljudi žive.
Pišete na engleskom. Je li to jezik na kojem i razmišljate, razgovarate sama sa sobom, sanjate?
- U Indiji živimo na mnogim jezicima. Dok sam odrastala u Kerali, prvi jezik koji sam govorila bio je malajalamski, potom engleski. Kad sam se preselila u Delhi, počela sam puno više koristiti hindski, engleski i urdski. Ne bih mogla pisati roman ni na jednom drugom jeziku osim engleskog. Ali moj se engleski sastoji od svih tih drugih jezika.
Vidi se to i u “Ministarstvu potpune sreće”, u njegovu su engleskom svi ti jezici. Gledam na to kao na rijeku, na površini vode je engleski, a ispod možete vidjeti ribice urdskog, hindskog, malajalamskog. Engleski je, na neki način, nacionalni jezik Indije, jedini jezik kojim se govori u cijeloj zemlji. Ne govore ga svi, ali to je jezik na kojem su pisane nacionalne novine, jezik na kojem operira Vrhovni sud, to je jedini jezik koji je, na određen način, prihvatljiv svakome, jer ako pokušate, primjerice, nametnuti hindski, ljudi se počnu samospaljivati. Jezik je vrlo promjenjiva stvar, a Indija zemlja koju su konstruirali Englezi, nije to doista zemlja.
Sama se sebi obraćam na svim jezicima koje govorim. Nije to jedan jezik.
U romanu urdska poezija ima posebno mjesto, posijana je među ljudima, prirodno im usađena. Koliko je urdska poezija ukorijenjena među muslimanima u Indiji i Pakistanu?
- Gotovo jednako kao i zrak koji udišu. To im je sastavni dio života. Moji muslimanski prijatelji mogu recitirati poeziju o svemu i bilo čemu. To je način života, tako oni doživljavaju i vide stvari. Ipak, više je to živo među starijom generacijom. Mlađi ljudi u Indiji i ne znaju kako pisati urdski, u Pakistanu službeni jezik. U Indiji je urdski sustavno uništavan baš zato što se povezuje s muslimanima.
Likovi u “Ministarstvu” žive sa životinjama ili pored njih i raznih drugih stvorenja. Životinje su dio priče koliko i ljudi, ulični psi, konj… zašto sve te životinje?
- Meni su životinje tu bitne koliko i ljudi. Ne mogu vidjeti svijet a da ne vidim drveće, životinje, rijeke, ljude. Nisu ljudi najvažnija stvorenja na Zemlji. Bar ne za mene. U “Ministarstvu” granica između ljudi i životinja, živih i mrtvih, žena i muškaraca, ove i one kaste, sve su te granice zamagljene. Svi moji likovi žive izvan zacrtana im prostora. A indijsko društvo živi u strogoj mreži podijeljeno na kaste, regije, religije, jezike. I svatko tko se makne iz svoje grupe trpi često vrlo brutalne posljedice. U Delhiju, recimo, ljudima odrube glavu, djevojke ubiju zato što su se odlučile udati izvan svoje kaste. U tri sekunde ovdje se možete preseliti iz 21. u 12. stoljeće.
U vašem romanu dr. Azad Bhartiy, jedan od prosvjednika u Delhiju, na Jantar Mantaru - gdje se okupljaju sasvim različiti ljudi boreći se za razne, međusobno nevezane ciljeve - kaže da “Indijom vladaju majmuni, zvijeri i svinje”. To je tek rečenica jednog lika, no što biste vi osobno rekli koliko je istine u tome što govori Bahartiy?
- (smijeh) Mislim da je taj opis prilično blizu realnosti. U posljednja dva mjeseca ljudi, magarci i svinje naredili su da se Jantar Mantar zatvori. To će reći da u Delhiju više nema mjesta gdje ljudi mogu prosvjedovati. Grad se doslovce guši od lošeg zraka, ne možemo disati, a sve čime se oni bave jest da ušutkaju ljude.
Situacija u Kašmiru ne mijenja se desetljećima. Zašto?
- S jedne je strane Indija s moćnim saveznicima koji joj se ne žele zamjerati, od Amerike nadalje. Nema tamo nafte, ničega što bi pozornost svijeta svrnulo na Kašmir. Tamo su “samo” ljudi, i 500.000 indijskih vojnika. Nakon 1947. i masakra koji se dogodio za vrijeme podijele Indije i Pakistana, mržnja koja je generirana između hinduista i muslimana jako je lako zapaljiva. Kašmir je mjesto gdje može biti počinjen bilo kakav zločin, a onda ga vlasti i mediji prikažu kao akciju protiv muslimanskih terorista. Nije to svijetu ništa novo.
O čemu ćete sad pisati … ili već pišete?
- (smijeh) U fazi sam čišćenja ladica, polica, micanja i bacanja svih tih papira, svega što mi je ostalo iz vremena pisanja “Ministarstva”. Nakon što to počistim, nemam pojma čega ću se uhvatiti.
Nisam bila u Indiji, više puta sam, emotivno ne sasvim spremna za susret s tom zemljom, odustala od putovanja. Imam problem putovati na mjesta posvemašnje bijede bez jasna cilja što bi moj odlazak tamo trebao značiti. Ja to zovem “nelagodom turizma”.
- Prije nego što sam napisala “Bog malih stvari” napisala sam i scenarij za film “Electric Moon”, o turizmu u Indiji. Sjećam se kako sam otišla u turističku agenciju i čitala komentare koje zapadnjački turisti pišu o svojim izletima, tipa “hvala vam puno na tom prekrasnom izletu, vidio sam jako puno izuzetnih primjera patnje i sirotinje”! Tako to oni vide. No ne želim zvučati previše osuđivački. Ljudi putuju, komuniciraju…
U Indiji je kastinski sistem potpuno nevidljiv zapadnjačkom turistu, nije poput aparthejda. Ne možete ga spaziti, osim ako znate za njega. I to je jedna od velikih tragedija, možda i jedan od niza uzroka zašto to tako traje i dalje.
I prije britanskog kolonijalizma mi smo u Indiji imali kolonijalizam, hinduistički, koji je stvorio kastinski sistem. Indija je jedno od rijetkih društava gdje se nejednakost bazira na religiji. Mnogi misle da je hinduizam nenasilna religija, ali to je religija koja prakticira kaste, koja ih je i kreirala, koja je stvorila kategoriju ljudi koje je nazvala “nedodirljivima”. Grozno je kad vidite praksu koja slavi i drži kao sakrament upravo nejednakost i nepravednost.
Kastinski sistem je motor koji vozi Indiju i danas. To je i dalje živo. Ako pogledate modernu Indiju, novo, globalno tržište, i dalje se ovdje sve odvija po kastinskom sistemu. 99% onih koji su čistači i rade najgore poslove su nedodirljivi, 99% biznismena, računovođa, visokopozicioniranih su pripadnici trgovačke kaste. Kaste nisu nestale, nego su se nevjerojatno uspješno adaptirale na novo doba i novo tržište. Manje od 4% cijele indijske populacije, to će reći od milijarde ljudi, ženi se izvan svoje kaste.