Novu zbirku stihova “Pjesme, nepjesme” kanonske spisateljice Irene Vrkljan (r. 1930.) treba zahvaliti književnoj kritičarki Jadranki Pintarić. I autorica joj zahvaljuje jer bez njene “usrdne pomoći i suradnje ove knjige ne bi bilo”.
Prvu zbirku pjesama Vrkljan je objavila davno (“Krik je samo tišina”, 1954.), i do danas tiskala 25 knjiga, isprva poezije pa zatim proze. Prekretnica u njezinu opusu bila je proza “Svila, škare” (1984.) u kojoj je vlastita sjećanja učinila zajedničkim. I promijenila pogled čitalačkog kolektiva na memoaristiku i uopće na prošlost. Bila su to sjećanja izvan svake “šablone”, pa i one ideološke.
Nova zbirka je intimna, opisuje opstajanje usamljene žene poslije smrti voljene osobe, njemačkog pisca Benna Meyer-Wehlacka. Prve pjesme Irena Vrkljan pisala je radeći na Televiziji Zagreb (1960. - 1971.), kao urednica emisije “Portreti i susreti”, “za koju je napisala 70-ak scenarija o umjetnicima”. Zašto “nepjesme” u naslovu? Možda zato što ih Vrkljan smatra odveć intimnim ili nedorađenim, tko zna.
Njena odrednica, njeni razlozi. Ali knjigu definira još nešto: fotografija Klaićeve ulice iz 1969. na koricama, koju je snimila spisateljica. Ulica koju njeni čitatelji “znaju” iz memoarskih proza.
Čudesna fotografija, koja izražava svu ljubav kakva nestaje poslije smrti bliske osobe.
