.jpg)
“Kuća” Ivice Ivaniševića pripovijeda o ljudima koji žive pod istim krovom, jedan do drugoga, premda jedan za drugoga gotovo da i ne znaju, a ako i znaju, ne mare. “Kuća” je kuća s četiri stana, u njima redom samci.
Onaj u prizemlju zdesna svoju samoću voli. Sučelice njemu je sredovječni policajac, na prvom je katu neoženjeni slikar, do njega udovac profesor. Zapravo profesor netom što je preminuo. Iza sebe je ostavio dvije kćeri, davno razišle se sestre. I iako u ovom romanu nema komičnih zapleta, gorko nasmijati se možete tek ponekoj životnoj ironiji, i dalje je to prepoznatljiv Ivaniševićev rukopis, toliko da se i neke situacije i neki likovi na trenutke učine i otprije poznatima, podsjete na ljude koje je Ivanišević izmislio i tematizirao prije ljudi u ovoj “Kući”.
- Očito mene intrigira ideja da zatvorim do jučer nepoznate ljude u neki tijesni, klaustrofobični prostor. Od slične ideje je nastala ‘Knjiga žalbe’ koja je komedijica, a ovaj roman je potpuno drugačijega tona. Sumornijega. Valjda imam potrebu svoje likove izlagati nekoj nasilnoj intimnosti s ljudima koje do jučer nisu poznavali - kaže autor.
Samoća kao tema Ivanišević i ovdje, iznova, piše o samoći. Njegovi ljudi su zanatski, književno dobro, ali životno slabo uvezani, njihove samoće povremeno se mimoiđu, skoro pa spotaknu jedna o drugu.
"Nisam od onih koji misle da je samoća prokletstvo od kojega treba bježati. Samoća je prirodno stanje. Sami se rađamo, sami umiremo. Ali svi mi imamo potrebu za društvenošću. Mislim da većina naših nevolja proistječe iz tog sraza naše potrebe da budemo društveni i naše nemogućnosti odnosno nesposobnosti da se do kraja predamo društvenosti.
Na samoću se gleda kao da je kužno stanje.
Na puno trivijalnih razina čovjek se mora čuvati da se ne predstavi kao samac. Recimo, u mesnici neće tražiti jednu krmenadlu. Ovaj svijet nije kalibriran za samce i samice. Makar, ne vidim u čemu je problem sa samoćom, jer mislim da je mnogo lica naše društvenosti hinjeno. Društveni smo silom prilika jer to konvencije oko nas nalažu.
Samoća se u ovom vremenu uvijek predstavlja kao neko sumračno duševno stanje. Na nju se gleda kao na psihološki teret, da ne kažem tegobu. Meni je samoća užasno zanimljiva tema. Može biti sjajan predložak za komedije, ali i za tragedije, ne pretpostavlja samo jednu emocionalnu nijansu".
Stalno ispričavanje
Kako reče jedan od Ivaniševićevih likova, čovjek koji se na prvu doima mizantropski, a u samoći se dobro snalazi, taj lucidno primjećuje da biti samac znači - pristati na stalno ispričavanje. Državi ćeš ostati dužan potomstvo, radnu snagu. Rodbini, prijateljima, znancima dugovat ćeš odgovor na pitanje zašto si sam. Njemu pak od samoće “nema većeg blagoslova”.
- Nije slučajno da ovdje nema komedije. Išao sam vidjeti mogu li napisati išta a da mi se ne omakne nešto makar polusmiješno. Kad bi mi se omakla neka polusmiješna rečenica, ja sam je brisao.
Vjerojatno sam tako formatiran da oko sebe vidim razlog za smijeh. Jer, hoćete li naginjati humoru ili ne nije pitanje vašeg izbora, tako se slože molekule.
Trudim se na sve što se oko mene događa, i na sebe i na one oko mene, gledati iz te neke iskošene perspektive. Naravno, koji put nas stvarnost sustigne, pa se dogodi knjiga kao što je ‘Kuća’.
Hrvati generalno nisu neka duhovita nacija, ali u Splitu, Šibeniku, u Dalmaciji općenito, ta se vještina njeguje, zalijeva, natprosječno duhovit svijet živi tu na jugu.
Ipak, da ne generaliziram, svugdje ima suludo duhovitih ljudi, no puno važnije od toga je li netko kadar smisliti dobar vic jest da se zna smijati vicu, da razumije humor. Humor ne moraš stvarati, ali jako je bitno moći ga prepoznati. Jer, humor je sredstvo samoobrane. Čovjek se smije da bi se obranio od razloga za plakanje - kaže Ivanišević.
Humor je sredstvo obrane, ali jednako tako sredstvo i napada, odvraćam mu. Jer, baš na jugu se kroz često i surov humor bez puno uvijanja kaže i ono što bi drugdje ostalo prešućeno.
- Stoji da humor nije samo obrana od surovosti već da i dijelom gradi tu surovost. No, humor je uvijek oružje manjine. Batinaši nemaju smisla za humor, njima to ne treba. Državnoj sili humor isto ne treba. Humor je alat u rukama onih koji su nemoćni. Ali, meni se lijepo od splitskog humora odmoriti uz manje napadački, suptilniji češki koji mi djeluje k’o terapija nakon izloženosti ovome splitskom - primjećuje.
Ubodu li Splićani i Ivaniševića šalom tamo gdje - boli?
“Naravno. Ali to je prva lekcija koju moraš naučiti ako želiš na bilo koji način participirati u toj vrsti društvenosti. Ako želiš, kao, biti duhovit, moraš naučiti primati udarce. Prvo primati pa ih tek onda davati. Jer, što su nindžama šurikeni, to je Splićanima jezik. Ako ne ubija na 50 metara, onda kao da ga i nemaš”.
I o slobodi, uvezanoj s tom samoćom, piše Ivanišević. Njegov policajac Boris, suspendiran na dva mjeseca s posla, odjednom ne zna što bi sa sobom. Uplaši se tih pustih sati, te slobode od obaveza, jer cijeli život oko sebe, kako piše autor, slaže obaveze k’o cigle.
Slučajne uloge
“Samoća je i vještina. Na njoj treba raditi da bi se njome ovladalo i da bi se u njoj uživalo. Postoje ljudi koji dožive napad panike kad imaju dva sata vremena bez drugih ljudi i bez obaveza. Boris u životu funkcionira kao mnogi koje znam, oni žive kad im netko drugi ili rutina, slučajnost napiše ulogu. Možemo tu stvar svesti na puno banalniju razinu: svake 4 godine mi biramo na izborima, ali ne znamo što ćemo s tom biračkom slobodom i biramo krivo.
Nejasno mi je kako itko ubrojiv i obaviješten može uporno birati HDZ. Meni je to jedna od najvećih misterija. Svatko ima pravo na grešku, na krivi izbor, ali valjda su četiri godine dovoljne da ti dođe iz dupeta u glavu. Ovdje je prošlo trideset godina, a oni i dalje biraju jednako. Sloboda je kao stari beštek koji se generacijama prenosi u obitelji. Imala ga je još moja prabaka, sad ga imam ja, a nitko nikada nije zarezao šniclu tim nožem. E, takva je i priča s Hrvatima i slobodom”.