Umjetnost Williama S. Burroughsa - pisca “Golog ručka”, uživatelja opojnih droga, dobrog poznavatelja i suradnika Beat generacije, lutalice i zagovaratelja kolaž tehnike koju su svojedobno koristili dadaisti - ne prestaje intrigirati.
Posebno zbog toga što je zajedno s pariškim “umjetničkim magom” Brionom Gysinom razvijao tzv. cut-up metodu ne bi li proizveo psihodelično štivo. Smatrao je da se takvim postupkom mogu potkopati medijski temelji liberalnog kapitalizma.
Burroughs je tvrdio da se virus represije širi dnevnim tiskom pa je prekrajanje i permutiranje istoga bio optimalan način da se onemogući ili barem priguši njegov utjecaj. Zbog toga je u pariškim danima krajem pedesetih zajedno sa slikarom (Gysin) kojeg je svojedobno Breton isključio iz nadrealističkog pokreta prekrajao Shakespearea, Rimbauda, Salingera, Geneta, Eliota i miješao s novinskim naslovima.
Prekrajanje tekstova
Prisjećajući se vremena na relaciji Tangier-Pariz-London Amerikanac je (rođen 1914. u St. Louisu) naglašavao kako je metoda prekrajanja tekstova svakome bliska, no za kvalitetan su rezultat potrebni mjeseci mukotrpnog posla. Premda je cut-up metoda Gysinovo otkriće, posve slučajno dok je izrezivao podlogu za svoje akvarele, Burroughs je bio taj koji će profitirati naprežući taj književni eksperiment do krajnjih granica. Izložba u Kunsthaleu (“Cut-ups, Cut-ins, Cut-outs: The Art of William S. Burroughs”) pokazuje raspon jedne metode koja je začeta 1959. u pariškom Beat hotelu u Latinskoj četvrti.
Slikarski aktivizam
Bečka izložba je opsežna studija Burroughsova rada u različitim medijima. Prigoda je to bila da se pokažu njegove fotomontaže, fotografije i pariški kolaži u suradnji s Gysinom, tekstovi kucani pisaćim strojem s ručno ucrtanom mrežom njihova prekrajanja. Također drvene podloge i vrata u koja je pucao iz vatrenog oružja te je širio priču o specifičnom tipu slikarskog aktivizma.
Naime Burroughs je pucao u limenke sintetičke boje postavljene ispred spomenutih podloga. Kao da je radio na svojevrsnoj cut-in metodi u području slikarstva. Na izložbi su čak pokazana olovna zrna kojima je pred kraj života pucao u papirnate mete s jednostavnim crtežima službenika represivnih institucija.
U njegovoj biografiji stoji i jedna morbidna sekvenca s vatrenim oružjem; početkom pedesetih u igri “Williama Tella” upucao je svoju drugu ženu, mladu pjesnikinju Joan Vollmer, zbog čega je u meksičkom zatvoru odsjedio svega 13 dana.
Utjecaj na Beatlese
Dakako, izložba nije mogla zaobići zvučne eksperimente po metodi bliske njegovim književnim obrascima. Forsiranje specifičnog zvučnog košmara uvelike je utjecalo na muzičku strategiju Beatlesa (album “Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band”).
Njegovo se crno-bijelo lice s razlogom našlo među više ili manje poznatim fizionomijama na omotnici tog albuma. U posljednjoj, šestoj prostoriji izložbe vrte se četiri filma koje je realizirao u suradnji s engleskim producentom i distributerom Antonyjem Balchom. Najzanimljiviji je “The Cut-ups” (1966) - u njemu gledatelji između kratkih montažnih permutacija mogu prepoznati Beat hotel, Burroughsove šetnje po Parizu, Tangieru i New Yorku, Gysinov “Stroj za snove” u koji se “gleda” zatvorenih očiju itd.