ZAGREB - U djelu i bogatoj ostavštini Franza Kafke (1883-1924) teorija je dosad tražila i mahom uspješno pronalazila što god bi joj se prohtjelo , od egzistencijalizma i edipovštine, preko misticizma i fantastike, do kritike kapitalizma i, dakako, pornografije, pa bi se olako stekao dojam da otrcano geslo tzv. postmoderne anything goes ni na koga nije primjenjivo tako dobro i bez ostatka kao na praškog Židova i bankarskog službenika, koji je tako rado pisao o ljudima i kukcima, sudstvu, geometriji, inovacijama u kaznenom zakonodavstvu, problemima seoskog zdravstva itd.
Zasad posljednji šok zacijelo je bio epitet pornomana, što ga je Kafki 2008. prišio britanski autor James Hawes, otkrivši u svom biografskom spisu “Iskopavanje Kafke” da je pisac pasionirano prebirao opskurne secesijske porno-sveščiće i to, da svinjarija bude žešća, zajedno s prijateljem Maxom Brodom, s kojim je dijelio pretplatu, jer su isti bili odveć skupi za bankarev džep.
Nažalost, već su i ranije biografije otkrile da su almanasi “Opal” i “Ametist”, u kojima je Hawes vizualizirao sablažnjive “sodomijske” prizore, pa čak i “akciju ženom po ženi”, zapravo bili elitni umjetnički svesci za koje su pisali i risali svi koji su o fin de siecleu nešto značili, te da ih je Kafka držao pod ključem kao i ostatak biblioteke uglavnom da mu obitelj odatle ne iščeprka prešućene štedne knjižice, pa se bura ubrzo stišala, neslavno kao što se bila i podigla.
Legendarni K.
Ipak, biografi se slažu da Kafka, koji je u mladosti, primjerice, rado pohodio praške bordele, nikako nije bio aseksualno biće te da bi mu se i ta činjenica morala negdje prelamati kroz djelo.
Poklonici njegovih sumračnih alegorija prisjetit će se zacijelo scena poput one iz romana “Proces”, u kojoj legendarni K. u pratnji nezadovoljne sudske spremačice, koja samo što mu se ne poda, u dvorani za saslušanja premeće neke pravne knjige, kadli već u prvoj otkrije “nepristojnu sliku”: “Muškarac i žena sjedili su goli na kanapeu, crtačeva podla namjera jasno se nazirala....”
Ni druga knjiga ne nudi pravne akte, već roman opskurna naslova: “Patnje što ih je Greta morala trpjeti od svog muža Hansa”. Dakle, ipak porno?
Zacijelo da, posegnemo li za interpretacijom poput one njemačke germanistkinje Tine-Karen Pusse, koja u Kafkinim tekstovima poput “Preobražaja” ili “Kažnjeničke kolonije” osluškuje mukli prizvuk dubinske pornografije, no ta se, za razliku od one na kakvu smo navikli, kreće u suprotnom smjeru: “Nije priča povod, već naprotiv, kopulacija nužno proizvodi priče.
” Za takvu analizu, međutim, manje je važno što je Kafka gledao, koliko bi nam lektira za kojom je posezao mogla rasvijetliti potencijalno lascivna mjesta u njegovoj prozi.
Biser erotske literature
U Kafkinu lektiru zacijelo je spadala sadistička i mazohistička literatura, među kojom su prednjačila dvojica autora, po kojima je njemački psihijatar Richard Krafft-Ebing u svom poznatom djelu “Psychopathia sexualis” naposljetku fenomene čija praksa bitno nadilazi puku seksualnost: notorni Markiz de Sade i Leopold von Sacher-Masoch.
Mnoge stilske i sadržajne značajke de Sadeova pisma, poput hladnoće i trezvenosti razlaganja boli kao “jedine tjelesne istine bez imalo krivnje ili sućuti“, zrcale se u Kafkinoj prozi kao smrtonosno urezivanje slova zakona u kožu prekršitelja (“Kažnjenička kolonija”), voajersko naslađivanje nemotiviranim premlaćivanjem (“Proces”) ili podmukle demonstracije moći i podčinjavanja (“Dvorac”). Štoviše, zaključuje Pusse, sadomazohistički činovi kriju se kod Kafke u samim procesima čitanja i pisanja, stvarajući od čitatelja tihog suučesnika u “dihotomiji krvnika i žrtve”.
Uz naslove poput de Sedeove “Justine”, na Kafkinoj polici morala se nalaziti i Sacher-Masochova “Venera u krznu”, u kojoj su brojni autori već prepoznali “literarni predložak” za Kafkinu vjerojatno najpoznatiju pripovijetku “Preobražaj”.
Kao biser erotske literature, roman galicijskog pisca, koji je smisao života pronalazio u ugovornom robovanju ženama, poslužit će kasnijih godina kao inspiracija za niz što mekših, što tvrđih pornića, a pjesmu (Venus in Furs) posvetit će mu i Lou Reed, ali gdje je tu Kafkina pretpostavljena meta - pornografska imaginacija?
Moguću vezu ocrtava njemački istraživač književnosti Holger Rudloff: podčinivši se gospodarici Wandi, Sacher-Masochov junak Severin uzima ropsko ime Gregor, što je ujedno ime Kafkina junaka, koji se čudom premetnuo iz čovjeka u žohara, Gregorovo prezime Samsa očit je anagram Sacher-Masochovih inicijala, a i oba se Gregora ne ključnim mjestima u knjigama “bude iz nemirnih snova”.
Kišno popodne
“Bičujemo se čestim pismima”, napisao je Kafka u studenom 1912. zaručnici Felice Bauer u Berlin. Jednog kišnog nedjeljnog popodneva, nekako u isto vrijeme, bilježe biografi, zaručničino pismo ipak je izostalo, pa je pisac, potišten i bezvoljan, stao skicirati pripovijetku koja će mu još za života priskrbiti literarnu slavu.
Stavovi i žudnja Masochova Gregora u njoj će uvelike obilježiti Kafkina Gregora Samsu, a ima li tu nečeg autobiografskog sasvim je drugo pitanje, kao uostalom i slike koje je praški pisac pritom mogao promatrati. Ipak, fotografija “dame u krznu”, koju je Gregor Samsa izrezao iz nekog magazina i stavio u zlatan okvir ručne izrade, ne bi li je do samog kraja svog kratkotrajnog kukačkog života ljubomorno čuvao, a po nekima i iskoristio kao objekt eksplicitne žudnje (stisnuo se uza staklo koje ga je zadržalo, godeći njegovu vrelom trbuhu), osnovna je paralela s damom (Venerom) u krznu, kao prenesenom objektu seksualnih fantazija Masochova junaka.
Spomenuta dama u krznu, napominje Rudloff, mogao bi biti supstitut za Gregorovu sestru Gretu, a našlo bi se tu još dosta toga što bi tadašnja i današnja malograđanština rado proglasila nepristojnim. Bičevanje, pismima ili bičevima, bit će tu tek dobrodošla nadopuna.
Fizičko iživljavanje
Zanimljivo je da na početku “Dvorca” bičem vitla i fatalna šankerica Frieda, s kojom će geometar K. započeti šeprtljav odnos. Ni drugi erotski atributi ne pripadaju njenom pomalo ocvalom tijelu, poput rupe u vratima, kroz koju se kradomice može promatrati visok dvorski službenik, kojem je ona bila ljubavnica.
Bez biča i rupe, međutim, Frieda će za K.-a postati nezanimljiva, jer njegova narcisoidna žudnja usmjerena je na nešto sasvim drugo. Mazohizmu svojstveno pitanje gospodara i žrtve ovdje je mnogo kompleksnije i doista se čini da se Frieda i K. neko vrijeme uspješno bičuju svojim adutima moći, dok ih K.-u na kraju ne ponestane.
Moć i podčinjavanje, bilo ono dobrovoljno, propisano ili iznuđeno, temeljne su značajke tamne erotike koja bi se mogla nazreti među recima “Dvorca”.
Tako se i seoska škola, koja je K.-u nakratko dom, iz mjesta učenja odavno pretvorila u poprište fizičkog iživljavanja, a bitno drukčije stvari ne stoje ni s izopćivanjem obitelji, čiji je ženski izdanak odbio snubljenje birokratskog moćnika, što je ravno kršenju zakona.
Bešćutan i hladan zakon je do zla boga perverzan
Za francuskog filozofa Gillesa Deleuzea sadizam i mazohizam predstavljaju dva oblika čovjekova otpora spram neizdrživosti zakona, kojima u lucidnoj analizi, zasnovanoj na oprečnim slikama svijeta, odgovaraju ironija i humor. A uzmemo li da je zakon, hladan, bešćutan, neumoljiv, ali i do zla boga perverzan, na što nas svako toliko upozoravaju i Kafkini tekstovi, u osnovi ipak najgora pornografija, kako ćemo ga bolje ismijati negoli upotrebom istih stilskih sredstava?
Sacher-Masochovi junaci sklapali su, poput autora, s gospodaricama ugovore i divili se mramornim statuama žena, dok su Kafkini glibili u svijetu ledene legislative i rezbarili filigranske drvene okvire da u njih utisnu sličice s erotskim nabojem.
Na to svakako nisu mislili autori poput Hawesa, dok su indiskretno pretraživali sadržaje Kafkinih vitrina, a vjerojatno ni sam Kafka, koji je opsežnim opusom, što ga Max Brod srećom nije uništio, budućim pokoljenjima ostavio i zanimljivu porno-enigmu za zgodimično snebivanje.