Kad čovjeku u ruke dođe knjiga na čijoj naslovnici stoji "Kako uspješno zakopati muža", a iza je slika lopate zabijene u zemlju i boce šampanjca, prva reakcija je smijeh. Još kad pročita, na poleđini romana, da se zapravo radi o četiri žene, četiri trupla njihovih bivših muževa i problemu s vremenom koje istječe, a leševa se treba riješiti, čini se da je pred nama još jedna urnebesno zabavna knjiga. Što, zapravo, i jest točno. No, istovremeno i nije.
Spisateljica Alexia Casale radnju je smjestila u vrijeme pandemije. Mnogo toga znamo o tom periodu, a jedna od činjenica je bio nevjerojatan porast obiteljskog nasilja i veći broj femicida. Muškarci koji su zlostavljali svoje supruge i djevojke postali su poput zvijeri u kavezu. Autorica to dobro zna jer je kroz svoj posao pratila situaciju s nasiljem i imala je sve službene podatke o stradavanju žena. To joj je dalo ideju da napiše ovaj roman. S druge strane, koja od nas nije u životu bliskoj prijateljici rekla (kao potvrdu beskrajne ljubavi i odanosti koju prema njoj osjeća): "Znaš, toliko te volim da bih i truplo zakapala s tobom, bez pitanja". Spoj stvarnog porasta nasilja i tog vječnog testa prijateljstava osnovna su premisa ove knjige, koja je u našoj zemlji objavljena u prijevodu Ive Ušćumlić, a objavila ju je izdavačka kuća Fokus.
Ona počinje jednom Sally, tavom koju joj je baka ostavila u oporuci i činjenicom da je tim predmetom upravo lišila supruga života. I umjesto da nazove policiju i preda se, Sally se osjeti slobodnom. Pobaca konzerve omiljenog doručka svojeg sad već bivšeg supruga, donese biljku u kuću, pojede sladoled za doručak... Radi sve ono što joj on nije dao. Osjeća se slobodno, sastavi "Popis za sreću" i odluči da ne želi prestati živjeti sad kad je tako slobodna. Jer, njen suprug je bio zlostavljač koji ju je tukao tijekom čitavog njihovog braka, radi se o 23 mučne godine, a ona je uz fizičku torturu trpjela i mentalnu. Nije joj dao da nađe posao, da se aktivira u školi svoje djece, određivao je što će jesti, gdje će stajati biljke, koju će odjeću nositi, hoće li se javljati sinu na telefon... Cijeli joj je život prošao u strahu od njega - ne samo zbog sebe, nego i zato da djeca ne vide što se događa. Prema njima nikad nije bio nasilan, a jedino na što je pazio kod nje bilo je da joj modrice ostavlja na mjestima koja se ne vide. Zašto je to trpjela? Jer ju je mentalno toliko uništio da nije mislila da ga može ostaviti i otići s djecom. I zato, kad ga ubije tom tavom na prvoj stranici romana, osjeti slobodu kakvu prije nije i odluči da joj se baš ne ide u zatvor.
A onda, polako i spletom okolnosti, u njen život dolaze prijateljice. Ona ih u svom braku nije imala jer ju je muž uspješno odvojio od jedine žene koja joj je bila draga. Ta se vrati u njen život, ali i ona je ubila muža. Baš kao i još dvije. Četiri su tijela: osim Sallynog supruga, tu je ono njene nove prijateljice Ruth. Ta iza sebe ima 16 godina braka s nasilnikom kojeg je udarila, on je pao niz stepenice i umro. U priču potom ulaze i Samira, koja je supruga otrovala jer je dogovarao brak njihove kćeri Leile, a onda je znala da će joj to ubiti kćer. Leila je naišla na tijelo svog oca, pa su zajedničkim snagama krenule u rješavanje problema. Na kraju, tu je i otuđena Sallyna prijateljica Janey, koja je netom rodila, a muž je zlostavlja. Ona ga ubije u polusnu, iscrpljena zbog brige o djetetu, dok je on maltretira. Nijedna od naših čudnih junakinja nije lišila života partnera iz čistog mira - sve one su žrtve obiteljskog nasilja. Kod nekih je ono trajalo duže, kod nekih kraće. Tri imaju djecu i žele to sakriti od njih - u slučaju Samire, njena starija kći sve zna, no ne želi da mlađa otkrije. Janey se pak ne želi odvojiti od svoje netom rođene kćeri. Sva ta odrasla djeca mrze svoje hladne, distancirane očeve, čak i ako nisu izravno svjedočila njihovom nasilju nad majkama.
I dok vrijeme istječe, jer vanjski svijet će kad-tad otkriti da su muškarci nestali, žene se okupljaju u neformalno nazvani Klub za pokop. Smišljaju plan kako se odjednom riješiti tijela - kako policiju navesti da misli da su im muževi zajedno otišli na izlet i potom nestali, a one će se njihovih tijela osloboditi tako da će ih zakopati svima pod nosom - na livadi u Sallynoj ulici, koju su se prijavile urediti. I tu se, sasvim neočekivano, pojavljuje još jedna žena koja je zakopala svojeg supruga, a do nje ih dovodi, neočekivano, jedna gladna lisica.
Roman je pun urnebesnih prizora - recimo, žene koje kupuju pijesak za mačke jer su otkrile da će upiti smrad trupla. Koje se crnim humorom bore sa situacijom u kojoj se nalaze. Koje se povezuju, ohrabruju jedna drugu, pomažu si međusobno kad misli postanu preteške ili jedna drugoj doslovno spašavaju živote. Kroz sasvim malo odškrinuta vrata, jer ovo nije mučan roman, otkrivamo koliko je psiha zlostavljanih žena uništena - čak i više nego njihova tijela. I zato ga je vrijedno pročitati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....