Karen Kylleso postala je najmlađa osoba koja je sama stigla do Južnog pola. Oslanjanje isključivo na vlastite snage, tjedni bijelih mećava, dva mjeseca preživljavanja u ekstremnim uvjetima učinila su da osjeti i osvijesti ono što nije ni slutila kad je kretala na ekspediciju za koje je posvećeno trenirala punih šest godina.
O svemu tome Kylleso je nedavno objavila i knjigu "Heilt aleine - 54 dagar på tur til Sørpolen".
Cijeli je život veže duboka povezanost sa snijegom, ledom, krajolikom i uvjetima života nordijskog sjevera, o čemu je pripovijedala za BBC.
Odrasla je u Norveškoj, na skije je stala kao dvogodišnjakinja, godinu dana nakon što je naučila hodati.
"Mislim da sve postaje malo tiše i smirenije kad pada snijeg... Ja sam dijete snijega i leda, i uvijek ću to biti."
Prvi put je sama kampirala i provela noć u divljini kad joj je bilo dvanaest. Nedugo poslije poželjela je na skijama prijeći Grenland.
"Znala sam da to želim napraviti prije nego što odrastem, dobijem posao i sve obaveze koje idu uz to," komentirala je.
Ideju da pješice pređu Grenland ispričala je ocu i on je odlučio biti joj podrška.
"Otac i ja smo sanjari u obitelji," kaže Karen. "Sve je moguće, za nas ništa nije nemoguće. Jednostavno od takve smo sorte ljudi."
Prošli su intenzivni programa priprema, i Karen je primljena u ekspediciju. Tad joj je bilo četrnaest, a petnaesti rođendan proslavila je prelazeći Grenland, na ledu.
Osjećaj postignuća držao ju je neko vrijeme, ali ubrzo joj je počeo nedostajati neki novi izazov.
"Toliko sam vremena nakon škole i na treninzima provela pripremajući se za Grenland, samo sam se tome radovala i sanjala o tome. A onda, najedanput, više nisam imala nikakav san."
Ubrzo je smislila novi cilj - preći Antarktiku. Sama.
"Za vrijeme leta na Antarktiku gledala sam kako se pojavljuju planinski vrhovi, potom je uslijedio vječni, beskrajni ledeni pokrov na kojem sam trebala provesti idućih nekoliko mjeseci. I u tom trenutku stvarno sam počela shvaćati što ću napraviti.", pamti Kylleso.
Na saonicama je uz svu potrebnu opremu vukla hranu za 55 dana. Saonice su na početku imale 114 kilograma, pred njom je bilo nešto više od 1.130 kilometara snijega i leda. Nije imala internet – i bila je potpuno sama.
Tjedan dana nakon početka, krenuo je padati snijeg. Padao je četrnaest dana. Bez prestanka. To je učilo da se kretala bitno sporije no što je planirala. Do dvadesetog dana pojela je 40% hrane, a pred njom je bilo još 800 kilometara.
"Nisam osoba koja je baš povezana s vlastitim osjećajima, bar ne za regularne svakodnevne rutine. Ali, tad su me preplavile emocije. Razne. Iskoristila sam sve što sam imala, svu snagu, svaki dan dala sve od sebe, ali to kao da nije bilo dovoljno. Baš nikad prije u životu se nisam tako osjećala."
Očajna i na dnu, ipak je smogla snage kretati se dalje, zapravo čak i tad u svemu tome vidjeti da mora biti i nešto pozitivno.
"Uvijek sam osjećala da možda u meni nema puno emocija, ali ova ekspedicija mi je bila silno važna i zato su pogotovo u tim ekstremni uvjetima počeli sukljati svi ti osjećaji koje nije bilo lako posložiti sam u sebi."
Kako su dani prolazili, a vrijeme je bilo postojano hladno, pa i sve hladnije, počela su je boljeti pluća, teško je disala.
Naposljetku, kad je stigla na cilj, bila je posve zbunjena, nije bila ni svjesna da je upravo prešla ciljanu linijiju, došla do mjesta gdje završava ekspedicija.
Trebalo je neko vrijeme da mentalno i emotivno shvati da je - uspjela.
Podsjetimo, prije nekoliko godina, ekspediciju na Južni pol napravio je i Davor Rostuhar, i on je išao sam, na skijama, vukući saonice s hranom i opremom, prešao je 1163 km od ruba Antarktika do Južnog Pola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....