Tatjana Marinić rodila se 7. veljače 1897. u siromašnoj obitelji iz Slavonske Požege kao Josipa (Jozefina) Marinić. Otac Đuro, porijeklom iz Like, radio je kao nadničar, a majka Marija, djevojački Duić, bila je pralja. Imala je 13-ero braće i sestara, od kojih je preživjelo samo sedmero, četiri dječaka i tri djevojčice.
Otišla je 1916. u Zagreb i zaposlila se u Tvornici kože “Astra”, a uz rad se nastavila školovati i pritom uzdržavala dva mlađa brata. Došla je u doticaj s idejama radničkog i sindikalnog pokreta i kao mlada djevojka sudjelovala u mnogim akcijama za poboljšanje uvjeta života radništva, povezala se sa studentima i postala članica Odbora jugoslavenske revolucionarne omladine.
Pridružila se 1918. Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije, a sljedeće godine, Socijalističkoj radničkoj partiji (komunista) Jugoslavije i od tada je sav njezin život povezan s aktivnostima Partije. Završivši školu za učiteljice, otišla je u Suboticu, zatim u Kutinu, gdje se zaposlila kao učiteljica, a u Zagreb se vratila 1923. i postala blagajnica u Geofizičkom zavodu.
U to je vrijeme surađivala s istaknutim zagrebačkim komunistima Ognjenom Pricom, Augustom Cesarcem i Đurom Salajem, beogradskim komunistom i slikarom Mošom Pijadom, koji se jedno vrijeme pred policijom skrivao u njezinu stanu, Ankom Butorac, Pavlom Gregorićem, Josipom Krašom i Alijom Alijagićem.
“Draga, neka tvoje teške kose”
Tatjana Marinić bila je dio velike ljubavne priče. Naime, s Antunom Brankom Šimićem, mladim i tada već poznatim pjesnikom, svojom prvom velikom ljubavlju, upoznala se 1919. i s njim nevjenčano živjela u stanu na zagrebačkoj Opatovini sve do njegove rane smrti od tuberkuloze u proljeće 1925. Pjesnik je svojoj ljubavi, kojoj je nadjenuo nadimak Tatjana, posvetio svoja “Preobraženja”, jednu od najljepših hrvatskih zbirki pjesama. U njoj se nalazi i ova pjesma o njihovoj velikoj ljubavi:
Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu.
Moje ruke svijaju se, žude, mole.
Draga, neka tvoje teške kose
Kroz noć zavijore, zavijore kroz noć
Kose moje drage duboko šumore kao more
Nakon njegove smrti, da zauvijek sačuva njihovu veliku ljubav, ona je trajno preuzela ime koje joj je on nadjenuo - Tatjana. Zatim se s još većim žarom posvetila partijskoj djelatnosti. Pritom je često surađivala s istaknutim partijskim aktivistom, čovjekom iz samog vrha tadašnje Komunističke partije Đukom Cvijićem, zbližili su se i on joj je predložio da zajedno žive. I ta ljubavna priča je tragično završila. Zbog policijskog progona, Cvijić je emigrirao u SSSR, gdje je imao važnu ulogu među jugoslavenskim komunističkim emigrantima, ali u staljinističkim čistkama je optužen za antipartijsku djelatnost i trockizam, i likvidiran 1937. u Moskvi.
I ona je bila proganjana i hapšena. U listopadu 1929. uhapšena je zbog držanja veze sa sudskim zatvorom u Zagrebu i linije “crvene pomoći”. Optužena je da potpomaže bjegove zatvorenika, da drži partijsku vezu s Dalmacijom, i policija je zvjerskim mučenjem od Tatjane Marinić pokušala iznuditi priznanje. Tada joj je teško ozlijeđena hrptenjača i lijeva joj je ruka ostala djelomično uzeta, ali ona je ostala čvrsta i ništa nije priznala. Uz pomoć partijskih drugova prebačena je na liječenje u Austriju, najprije u Graz, a zatim u Beč.
Iz Beča je, još bolesna, u lipnju 1932. pozvana u Moskvu u Kominternu na saslušanje, i u unutarpartijskim čistkama je isključena iz KPJ. Međutim, na njenu žalbu Kontrolna komisija Kominterne vratila ju je u KPJ s kaznom ukora. Potom je u kolovozu 1939. zbog prijašnjih partijskih kritika protiv njezina tada već preminulog nevjenčanog supruga Đuke Cvijića bila je ponovo “udaljena od rada Partije”.
Na zahtjev policije, dok se još nalazila u Beču, 1932. otpuštena je iz državne službe. Nakon što se žalila Sudskom državnom vijeću, otkaz je bio poništen, tako da se u državnoj službi ponovo zaposlila 1938., a od 1939. u Odjelu za socijalnu politiku s Kamilom Breslerom radi u Odsjeku za zaštitu djece i obitelji Banovine Hrvatske u Preradovićevoj ulici.
Upravo na prijedlog Kamila Breslera kao zaposlenica Odjela za socijalnu politiku Banovine Hrvatske 1940. je otišla u selo Rude pokraj Samobora, gdje je zbog siromaštva, gladi i socijalne zaostalosti vladala velika smrtnost djece. U samo nekoliko mjeseci po dolasku uspjela je organizirati jedan od prvih dječjih vrtića, “Malu školu” i u njoj kuhinju za djecu. Svojom je iznimnom socijalnom osjetljivošću, pogotovo kad su u pitanju bila djeca, u vrlo kratkom vremenu osigurala djeci i skrb i zaštitu od neizvjesne, nerijetko tragične sudbine.
Odlazak u partizane
Tri mjeseca nakon što je osnovana NDH, u srpnju 1941. u Rudama je odlukom odjelnog predstojnika za socijalnu politiku Ministarstva zdravstva, dr. Saliha Kulovića otvoren “tečaj za naobrazbu nastavnica i namještenica Malih škola”, a “organizacija tečaja, sastav nastavne osnove i izbor predavača” bili su povjereni Tatjani Marinić, “osnivačici i ravnateljici Male škole u Rudama s time, da ovaj posao izvede u sporazumu i prema uputama pročelnika III. odsjeka g. prof. K. Breslerom”. Odlukom je bilo predviđeno da će tečaj trajati oko tri mjeseca, trebalo ga je pohađati 15 do 20 učenica, a sve troškove smještaja i prehrane pokrivalo je Ministarstvo zdravstva.
Do rujna 1943. Tatjana Marinić aktivno je sudjelovala u skrbi za djecu koja su dopremana u Jastrebarsko i Donju Reku. Njezine zasluge su nesporne. Na poziv partijskih terenskih radnika kotara Samobor u rujnu 1943. otišla je u partizane s još 18 osoba, svojih učenica i nastavnica škole koju je vodila u Rudama, a s njima je otišao i liječnik Josip Rasuhin. Po dolasku u partizane radila je do siječnja 1944. kao učiteljica u selu Radatovići.
Od siječnja do ožujka 1944. bila je u prosvjetnom odjelu lokalnih partizanskih vlasti za Pokuplje-Žumberak, gdje je organizirala prvi dječji dom u Lasinji, da bi tada, na poziv Predsjedništva ZAVNOH-a, tadašnjeg najvišeg partizanskog tijela vlasti, otišla u ZAVNOH, gdje radi na zaštiti djece i organizira dječje domove.
Nekoliko dana po oslobođenju Zagreba, 12. svibnja 1945., počela je primopredaja svih odjela i odsjeka bivšeg Ministarstva udružbe NDH Ministarstvu socijalne politike FDH. Kamilo Bresler i Velimir Deželić ostali su raditi u Ministarstvu socijalne politike. Deželić kao statistički referent u Općem odjelu, a Bresler u Odjelu socijalne zaštite i skrbi kao činovnik, gdje mu nadređenom (načelnicom odsjeka) postaje Tatjana Marinić. Za ministra je postavljen Jurica Draušnik.
Kako se u društveno-političku klimu nakon uspostave komunističke vlasti uklapala Diana Budisavljević? U najkraćem, nedobro.
U očima tadašnjih vlasti bila je “buržujka” iz visokog građanskog društva, usto po nacionalnosti Austrijanka, suradnica i “prijateljica” predstavnika okupacijskih vlasti, koja nije prezala ni od suradnje s Karitasom Zagrebačke nadbiskupije i samim nadbiskupom Stepincem, kojega je, uostalom, kao i mnoge njemačke dužnosnike, vrlo često posjećivala. Nije bila članica AFŽ-a, kao ni drugih ilegalnih zagrebačkih organizacija u sklopu NOP-a. Jednostavno, bila je po svemu sumnjiva novoj vlasti.
Po završetku Drugog svjetskog rata Diana je sve dokumente o Akciji uredno razvrstala u obilježene fascikle i pospremila ih u veliki drveni sanduk, koji je stavila na ormar i zaključala ga. O Akciji se u kući, pa ni među najbližima, više nikada nije govorilo. Na zahtjev uličnog odbora Antifašističke fronte žena 1947. je napisala “Prikaz rada ‘Akcije Diane Budisavljević’ za doba okupacije od oktobra 1941. do juna 1945.”, sažeti izvještaj o svemu što su Diana i njezini brojni suradnici učinili tijekom rata za spas srpske djece i žena, žrtava ustaškog režima. Međutim, tada je Diana Budisavljević izbrisana iz povijesti, a svemu je kumovala Tatjana Marinić.
U Zagrebu je 1954. održan Svjetski kongres za zaštitu djece i tom je prigodom tiskana brošura na engleskom “May It Never Happen Again. Some documents showing the sufferings of Yugoslav children and work for their care and welfare during the Second World War”. Autorica brošure bila je Tatjana Marinić, tada članica Savjeta za prosvjetu, znanost i kulturu Narodne Republike Hrvatske i nastavnica na Višoj školi za socijalne radnike u Zagrebu.
U njezinoj interpretaciji povijesti - koja je postala službena - zasluge za spašavanje djece su pripali “ilegalnim narodnooslobodilačkim odborima i antifašističkim organizacijama, čiji su se članovi infiltrirali u fašistički aparat - Ministarstvo udružbe i Crveni križ - kako bi organizirali akciju spašavanja djece”, te lokalnom stanovništvu koje je odigralo glavnu ulogu u spašavanju djece i koje je usprkos svim opasnostima od lipnja do kraja 1942. pružilo zaštitu “u svojim domovima za više od 2000 djece izbjeglica”.
Sačuvani dokumenti
Osim toga, Tatjana Marinić je poduzela još neke korake kako bi Dianu Budisavljević prekrio zaborav. U Hrvatskom državnom arhivu kao zaseban fond čuva se ostavština hrvatskog povjesničara Ivana Očaka. Unutra se nalazi i ostavština Tatjane Marinić, koja se sastoji od njezinih rukopisnih sjećanja, izjava, raznih dokumenata iz predratnog, ratnog i poratnog vremena te, što je najzanimljivije, dijelova tekstova redigiranih njezinom rukom koji su bili uvršteni u brošuru o kojoj je riječ, kao i u nešto kasnije izdanu knjigu “Žene Hrvatske u NOB-u”, koji najočitije pokazuju da je upravo ona bila urednica i te knjige u dijelu o akciji spašavanja djece iz ustaških logora.
Među sačuvanim dokumentima tu je i izvorni iskaz Dragice Habazin dan Zemaljskoj komisiji Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, koji se razlikuje od onoga objavljenog u brošuri, u ediciji “Žene Hrvatske u NOB-u”, ali i od onoga koji se čuva u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Usporedba izvornog iskaza s objavljenim otkriva niz razlika, izmjena, brisanja i nadopuna. Dragica Habazin započinje svoj iskaz ovako: “Početkom ljeta 1942. poslana sam od Crvenog križa s grupom dobrovoljnih sestara Crvenog križa u Bosansku krajinu kao pomoć u smještaju ‘izbjeglica’ i na suzbijanju tifusa...Tu sam od naroda čula za strahote, koje se događaju sa ženama i djecom u logoru Stara Gradiška... Kad sam se vratila u Zagreb, sve sam ispričala drugarici Diani Budisavljević, koja ne samo što je stalno od 1941. godine radila na prihvatnoj stanici na Glavnom kolodvoru u našoj grupi žena pristalica NOB-a, nego je i organizirano radila na pomoći zatočenim Srpkinjama, Židovkama i njihovoj djeci...
Koliko je meni poznato, na inicijativu gospođe Budisavljević, a uz pomoć Kamila Breslera, koji je isto od 1941. godine radio s nama na prihvatnoj stanici na Glavnom kolodvoru, a bio u to vrijeme šef dječje zaštite u ustaškom Ministarstvu udružbe - započelo se u julu mjesecu 1942. godine organizirano raditi na spašavanju kako kozaračke, tako i uopće srpske djece iz logora...”
Citirani dijelovi prvih pet odlomaka u izvorniku su precrtani olovkom - jednom kosom crtom - pa objavljeni tekst počinje tek od odlaska Dragice Habazin u Staru Gradišku u srpnju 1942. Tim je jednostavnim potezom ruke izbrisana iz povijesne memorije i Diana Budisavljević. I to ne samo za objavljivanje u brošuri, nego i za potrebe arhiva Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, s kojom je Tatjana Marinić surađivala.
Bio je to prvi korak i stvarni temelj brisanja Diane Budisavljević iz povijesti i povijesne literature. Drugi korak bilo je izdanje Glavnog odbora Saveza ženskih društava Hrvatske “Žene Hrvatske u Narodno-oslobodilačkoj borbi”, knjige I i II, objavljeno u Zagrebu 1955. Riječ je o opsežnom izdanju od 1082 stranice s fotografijama. U opisu akcije spašavanja djece Diani je posvećeno jedva nekoliko riječi u jednoj fusnoti u kojoj se spominje tek kao jedna od “drugarica” koje su aktivno radile na spašavanju djece, a Tatjana Marinić kao osoba koja je nakon odlaska iz Jaske radila “na kolonizaciji djece i organiziranju spašavanja djece u svim logorima”.
Tatjana Marinić bila je jedna od redaktorica knjige. Upravo je ona radila na dijelu knjige o “fašističkim zvjerstvima nad djecom u zloglasnoj NDH”.
U ostavštini Tatjane Marinić unutar već spomenutog i još uvijek neobrađenog fonda Ivana Očaka u Hrvatskom državnom arhivu nalaze se i dijelovi redigiranih tekstova namijenjenih za objavljivanje u toj knjizi. U prijepisima izvornih dokumenata, koji se kroz cijelu knjigu pogrešno nazivaju dokumentima Državne, umjesto Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, čiji se izvornici i danas nalaze u HDA-u, Tatjana Marinić križala je cijele odlomke, koji su tako redigirani i objavljeni, ispravljala riječi, umetala svoje rečenice, sve u skladu s osnovnom tezom o presudnoj ulozi KP-a i njegovih članova u spašavanju djece i skrbi o njima.
Tako je postupala i s tekstovima koji su vjerojatno napisani po narudžbi. Na primjer, tekst Kamila Breslera, uz Dianu najzaslužnijeg čovjeka za spas djece i osiguranje osnovnih životnih uvjeta, koji je Tatjani Marinić u vrijeme opisanih događaja po položaju bio nadređen, a u vrijeme pisanja knjige podređen, i koji je zacijelo bolje od nje bio upućen u sva zbivanja, križala je, dopisivala i mijenjala po vlastitom nahođenju. O njemu čak nema ni objašnjenja u fusnoti, tko je bio, što je radio, koje su bile njegove zasluge.
Potjeran u zatvor
Uostalom, i Bresler je imao problema nakon 1945., i šest mjeseci proveo u zatvoru, a po svemu sudeći, tamo ga je strpala baš Tatjana Marinić. A onda, kao u nekom filmskom scenariju, Tatjana Marinić i Kamilo Bresler su se desetak godina nakon rata - igrom sudbine - ponovo našli zajedno u Višoj školi za socijalne radnike, koju je Bresler osnivao, i to kao predavači na istom predmetu, metode socijalnog rada.
Kao ortodoksna komunistkinja prezirala je Crkvu i sve što je s njom bilo povezano, prezirala je “buržoaziju” kao relikt vremena protiv kojeg se borila cijeli život. Htjela se pred Partijom pokazati kao lojalan, vrijedan i zaslužan član Partije. U takvom svijetu Tatjane Marinić nije bilo mjesta za Dianu Budisavljević. Štoviše, Dianin lik samo je narušavao taj njezin svijet, pobijao ideološku i povijesnu laž koju je stvarala Tatjana Marinić. Zato je taj lik iz povijesti i iz sjećanja trebalo izbrisati. Zato je Diana morala biti osuđena na zaborav. Dok je Tatjana Marinić bila živa i moćna, Diane Budisavljević tu nije smjelo biti pa je zaista i nije bilo. Tako je bilo ne samo do smrti Tatjane Marinić u Zagrebu 8. veljače 1966., nego i još skoro dva desetljeća nakon toga.