Bila jednom djevojčica Eliza, koja je živjela u selu obavijenom maglom. Majka joj je nestala, otac je zlostavljao, a baka zanemarivala. Selom je lutao zloglasni vrganj Mirko Poriluk iz Crne šume, kojeg su seljani krivili za majčin nestanak. I jednog dana Eliza se uputi u Crnu šumu suočiti s Porilukom... pripovijeda gotička bajka Lucije Švaljek, dobitnica nagrade Zvonko 2024. za najbolji neobjavljeni rukopis za mlade (15+) te nagrade Anto Gardaš za najbolji roman za djecu i mlade.
Svoj književni prvijenac Lucija će predstaviti i 16. lipnja u 19 sati u Muzeju zaboravljenih priča, iza čijeg koncepta stoji multimedijalni umjetnik Zdenko Bašić, čiji je umjetnički izričaj Luciji, ističe i sama, izrazito blizak.
Delikatnom i suptilnom naslovu usprkos, Lucijina "Uspavanka za Elizu" brutalna je bajka za mlade i odrasle inspirirana filmovima Tima Burtona.
"Priča o Elizi rasla je u meni godinama, a jednog je dana jednostavno – izašla. I to doslovno: sjela sam i u dahu napisala pedesetak stranica. Ostavila sam ih u laptopu, bez ikakvih ambicija. Nisam pomislila: ‘Ovo će sigurno postati knjiga‘. Tekst sam slala prijateljima, a oni su mi rekli da u tome ima materijala za roman. Uz njihovu podršku počela sam učiti o strukturi romana, razradi likova, prostoru i vremenu. Ubrzo mi je postalo jasno – pa ovo je bajka. Strašna bajka. A da je riječ o gotičkoj bajci, shvatila sam tek kasnije. Pisala sam iz sjećanja, u tekst utkala mnoge priče iz djetinjstva. Oduvijek me privlačilo ‘strašno‘ – ne horor, nego ono čudno, jezivo, ‘spooky‘. Volim priče koje brišu granicu između sna i jave, folklor i neobične likove. Burton mi je bio i ostao narativni i vizualni uzor. Panov labirint mi je najdraži film – spoj bajke i stvarnosti, okrutan i nježan u isto vrijeme. Svaki put me potrese, ali me i podsjeti na moć mašte kad stvarnost postane teška", priča autorica koja naglašava da ovo nije knjiga za djecu.
Pisanje za djecu smatra zabavnijim, u njemu više uživa, no ova "krvava i mračna" bajka cilja na drugačiju publiku. Ipak, nije zato lišena čarolije, kojoj gravitiraju i stari i mladi.
Okrutne bajke
Kako bajke, tako i čarolija, u životu mlade spisateljice esencijalnu su ulogu igrale još od djetinjstva. Zbog "Male sirene" kosu je jednom prilikom obojila u crveno, a prva knjiga koje se sjeća bila je upravo "12 zlatnih bajki"- "plava knjiga s letećim brodom".
"Stalno sam je čitala. Dok mi je prijateljica nije izgubila. Još to nisam prežalila", priznaje.
Rado je čitala "Crvenkapicu", "Snjeguljicu", "Mačka u čizmama", no "Pepeljuga za nju ima posebno značenje.
"Najdraža mi je scena u kojoj joj golubice pomažu trijebiti leću – ima nešto čarobno u tome. Za mene je to priča o djevojci koja, unatoč zlostavljanju i nepravdi, ne gubi svoju unutarnju vrijednost. Iako je odbačena i ponižena, ona u sebi nosi dostojanstvo – ona jest princeza, i to je na kraju prepoznato", pojašnjava Lucija, koja je jedan od središnjih motiva "Pepeljuge" utkala i u vlastitu bajku.
"U Uspavanki piše: ‘Eliza se iskrala iz kuće točno u ponoć. Osjećala se kao Pepeljuga, samo što je umjesto staklenih cipelica obula iznošene tenisice‘".
Da su neke verzije bajki, poput "Pepeljuge", zapravo mnogo mračnije od njihovih populariziranih verzija, otkrila je u kasnijoj dobi. Dok je, primjerice, Disneyjeva verzija relativno pitoma, ona braće Grimm uključuje strašne prizore poput onih samoozljeđivanja. Kako bi im stopala stala u zlatnu cipelicu Pepeljugine polusestre, na majčin nagovor, pribjegnu i brutalnom nasilju. Ona koja stane u cipelicu, jednog će dana postati kraljica, a kraljice ne moraju pješačiti. Uvrnuta logika Pepeljugine maćehe, jednu kćer je koštala palca, a drugu pete.
A kakva je njena autorska bajka?
"Zamislite ‘Alisu u Zemlji Čudesa" na kajkavskom", šali se Švaljek, koja smatra da pisanje na dijalektu njenom tekstu daje "dušu, humor i autentičnost".
"Pišem na kajkavskom jer je moj. Odrasla sam u Radoboju, u kući uz šumu. Kajkavski je jezik na kojem mislim, iako ga u Zagrebu govorim rjeđe. Volim ga i želim da se očuva. Često sam nailazila na predrasude, no žao mi je što sam ga ponekad potiskivala. Zečja Rupa, selo iz romana, moj je mikrokozmos. Kajkavski je tu bio prirodniji i življi od standarda. Ne mogu zamisliti da bi Mirko Poriluk govorio književnim jezikom", mišljenja je ova kreativna Zagorka, koja bujnu maštu djelomično duguje i rodnom kraju.
Kako je odrasla na selu, u kojem nije bilo puno sadržaja, vrijeme je provodila izmišljajući igre, likove te priče, u koje bi ukomponirala i iskustva iz svoje okoline. U priču o Elizi ‘ušetali su‘, stoga, Lucijin psić, šuma i magla koja je obavijala selo.
"Mašta mi je utočište još od djetinjstva. Većinu dana provodila sam u šumi – sa svojim psom Remijem. Voljela sam pisati igrokaze, crtati i čitati lektiru. I dan-danas čuvam stare lektire koje sam s ponosom pokazivala kao dijete. Šuma iznad moje kuće uvijek me očaravala – i plašila. Ujutro bi selo skrivala magla, noću je šuma bila mračna i puna tajni. Bez rasvjete – samo tišina. Što se tada kretalo među stablima? Put do bake bio je kao iz ‘Crvenkapice‘. Kad bih srela zeca, osjećala sam se kao Snjeguljica. U toj šumi mašta je bila moja zaštita – stvarala sam vlastite svjetove i priče u kojima je sve bilo moguće. U ‘Uspavanki‘ je Remi postao Mali Lav – psić kojeg djevojčica Eliza dobiva od majke. Moj najdraži Remi nedavno je uginuo, i neopisivo mi je drago što je zauvijek zapisan na stranicama te priče", otkriva.
Poezija je lijek
‘Mašta čini svašta‘, no pisanje knjige zahtjeva i druge napore. Za nju treba vremena, strpljenja i puno rada na sebi, kao i spremnosti da čuješ i prihvatiš kritiku, tvrdi.
"Pisanje je zahtjevno, osobito uz posao i život. Imala sam sreću: ljudi su mi iskreno rekli da imam dobar tekst, ali da to još nije dobra knjiga. Pa sam učila i radila – dok nije postala knjiga. U tom procesu sam jako puno naučila, pogotovo kako strukturirati tekst. Puno sam radila na tekstu i ne želim to skrivati. Zahvalna sam im na kritikama, savjetima i strpljenju kad sam bila nepodnošljiva verzija sebe. Pišući ‘Uspavanku‘, shvatila sam: svatko tko napiše roman zaslužuje duboko poštovanje", uvjerena je Lucija, koja još više od proze voli poeziju.
Poezija je, kaže, njena prva ljubav i za nju je ljekovita. A kako pisanje poezije ne spada među profitabilne podvige, njena je motivacija za pisanje u stihu intrinzična.
"Slobodnija je, lakša forma. A kako sam privatno kaotična, pisanje romana bio je izazov. Motivira me ljubav prema pisanju. Znam da to zvuči kao klišej – ali za mene je to istina. Bila sam na radionici kratke priče i ta mi je forma bliska, ali poezija još i više. Ona mi je najprirodniji izraz. Pomaže mi da izrazim svoje osjećaje, da prodišem", objašnjava autorica "Uspavanke za Elizu", koja kao književne uzore navodi Lewisa Carrolla, Shakespearea, Ivanu Brlić-Mažuranić, Matu Lovraka, Zvonimira Baloga, kao i suvremene pisce poput Kristiana Novaka, Sanje Polak, Monike Herceg, Luize Bouharaoua te Roberta Perišića.
Trenutno pak čita Pinocchijeve pustolovine, a iako voli čitati, priznaje da njen dečko čita više od njega.
"Na faksu sam se prezasitila čitanja, a sad čitam iz gušta. Knjige su mi terapija", zaključuje Švaljek, koja s ilustratoricom Ivom Pintar trenutačno radi na dvjema slikovnicama - o vili Točkici i paučici Niki. Pintar joj je, dodaje, oslonac i velika inspiracija, a suradnju s njom svakom bi preporučila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....