'KORACI SU NAŠI DUBLJI MEĐU UMRLIMA' Umro je glasoviti francuski pjesnik i pisac Yves Bonnefoy

Prošlog petka, a neki izvori kažu subote, preminuo je glasoviti francuski pjesnik i pisac Yves Bonnefoy (r. 1923. u Toursu), ostavljajući iza sebe 100 knjiga, od kojih 20-ak zbirki poezije.

U Zagrebu se prvi put “pojavio” 1967., u Biblioteci Orion zagrebačke Mladosti. Tada mu je izašla zbirka stihova “Poezija”, u prijevodu Igora Mandića. Knjiga je uz hrvatske prijevode donijela i izvornike pjesama, na francuskom.

Budući pjesnik i pisac Yves Bonnefoy rodio se kao sin učiteljice i željezničkog radnika, studirao je matematiku. Preveden je na 30 jezika. I sam je bio prevoditelj, te mu prijevodi - Shakespearea, W. B. Yeatsa, J. Donnea i Petrarke - ostaju trajna vrijednost francuskog jezika. Njegovi “prijateljski” prijevodi Giorgosa Seferisa pomogli su Grku u stjecanju ugleda i, posredno, u dobivanju Nobelove nagrade 1963. O Bonnefoyevoj osjetljivosti “za” jezik svjedoče dvije knjige u kojima se pozabavio odnosom prijevoda i smisla: “Teatar i pjesništvo: Shakespeare i Yeats” (1998.) i “Pred jezičnim horizontom” (2004.).

O umjetnicima

Jednom prilikom Bonnefoy je opisao svoj pjesnički put kao traženje “onog što je neposredno u životu”, ostajući pritom vjeran “istini jezika”. Dodao je: “Pjesnikov je posao da nam pokaže drvo, prije nego što nam um povjeri što je to drvo”. Njegova netom izašla knjiga “Crveni šal”, autobiografski esej, bavi se sličnim pitanjima: kako i zašto neki čovjek, točnije on sam, postaje pjesnik.

Kritičari i enciklopedije jednostavno zaključuju da je Bonnefoy istraživao odnos poezije i stvarnosti, te da se u Parizu našao pod utjecajem nadrealističkog kruga. Naglašavaju, istovremeno, da njegovu pjesničku i poetičku samosvojnost treba računati od 1953. i zbirke “Dijalog mučnine i želje”. Nije se dao zarobiti spomenutim pjesničkim pokretom, ali ni samim stihom. U knjizi “Dugi lanac sidra” (2008.) objavio je, primjerice, pjesme i kratke priče.

Treba spomenuti njegove knjige o velikim umjetnicima. Svatko opčinjen stihom i sudbinom Arthura Rimbauda pročitao je njegovu biografsku studiju koju je u nas, u bivšoj, preveo Nikola Bertolino pod naslovom “Rembo njim samim” (Beograd, 1966.). Jednako su mu važne knjige “Alberto Giacometti: biografija njegova rada” (1991.) i “Goya, crne slike” (2006.).

Posljednja istina

Bonnefoy je jednako težio proniknuti u “pozadinu” jezika, kao i slike ili kipa. Tražeći posljednju istinu o sebi, nizao je istine o umjetnosti. A pritom je dospio kompilirati “Rječnik mitologija i religija tradicionalnih društava i antičkog svijeta” (1981.)

Tako velik opus stvorilo je široko znanje, koje je Bonnefoy samouko stjecao tijekom cijelog života. Kada je 1995. objavio “Nove i izabrane pjesme” možda se prisjetio Mandićeva prijevoda iz 1967. Naime, u toj je “konačnoj” knjizi stihova objavio francuski izvornik svojih pjesama, a uz njih engleski prijevod.

U konačnici, tako smo se našli s preminulim pjesnikom, u njegovoj inačici Oriona. “Mi se ne vidimo više u istom svjetlu,/Mi nemamo više iste oči, niti ruke,/Sad je stablo bliže, a glas izvora je življi,/Koraci su naši dublji među umrlima”, napisao je Bonnefoy 1965. u pjesmi “Svjetlost, izmijenjena” (prev. Z. Mrkonjić).