Na novčanici od stotinu izraelskih šekela lik je pjesnikinje Lee Goldberg. Napisala je neke od stihova koji su u kolektivnoj memoriji židovskog naroda, i danas ih pamte, naizust znaju mnoge generacije.
U njezinu je pjesničkom opusu lako naći da Goldberg puno piše i o pejzažu, klimi, raznim pojavama, detaljima, kakvih u Izraelu nije. Jer, često je pisala o mjestu svojeg djetinjstva i rane mladosti, o Litvi i litavskom gradu Kaunasu, o prostoru gdje je nekoć bio njezin dom, s kojim je zauvijek ostala vezana, koji ju je formativno obilježio. U Izraelu poznata književnica, u Litvi je donedavno bila gotovo posve neznana, rijetko kome ovdje da je ime Lee Goldberg išta značilo.
Lea Goldberg desetljećima je bila izbrisana, s cijelom židovskom poviješću grada.
Ove je godine Kaunas, drugi prema veličini litavski grad, nekoć i državna prijestolnica, bio europska prijestolnica kulture. Projekt je upravo završen i sada se zbrajaju rezultati, što je od tog, novcem EU izdašno financiranog projekta, ostalo kao trajna vrijednost gradu i zajednici? U slučaju Kaunasa upada u oči, među ostalim, da su jednom zaboravljenu, nasilno izbrisanu prošlost, uspjeli vratiti, probuditi sjećanja na multietničku povijest grada.
Ovdje su posljednjih godina uspjeli učiniti da za Drugog svjetskog rata, a potom i sovjetske okupacije "zaboravljena" povijest grada, ponovno postane važan dio njegova identiteta, građanima su ponudili informacije i znanje, time odali počast prošlosti i integrirali je u sadašnjost.
Iskoristili su Kaunas 2022 da obnove i sjećanja na velikim dijelom židovsku prošlost grada, jer Židovi su do Drugog svjetskog rata činili trećinu Kaunasa. Za rata stradala židovska je zajednica ovdje danas mala, nema ni mnogih mjesta koja su bila bitan dio ondašnje vibrantne židovske kulture. Ali, Kaunas je pun modernističkih zgrada izgrađenih između dva rata, doba kad je, između 1919. i 1940. bio privremeni glavni grad Litve. Bio je poznat diljem Europe po židovskim kulturnim i obrazovnim institucijama, gradili su ga dobrim dijelom židovski arhitekti. Potom je uslijedio rat, sovjetska okupacija čitave je zajednice u gradu zauvijek izbrisala.
Od 37.000 ovdašnjih Židova, Drugi svjetski rat preživjelo je svega 3000 do 4000. Od toga 500 do 700 spasilo se bijegom u sovjetske partizane, 500 su skrivale litavske obitelji. Između 2000 do 3000 je onih koji su spašeni iz koncentracijskih logora u Njemačkoj i od nacista okupiranoj Poljskoj.
"Povijest ovog grada jako je komplicirana, slojevita i multikulturalna, no puno toga, osobito onog što je vezano uz manjine, gotovo da je progutala prošlost. U sklopu Kaunasa, europske prijestolnice kulture, napravili smo puno projekata koji se bave prošlošću, s namjerom da današnjim stanovnicima ispričamo priču o gradu u kojem žive. Željeli su podsjeti na nekad multietnički Kaunas, jer dugo je jako naglašavano da je Kaunas ‘vrlo litavski‘ grad, grad u kojem je i otpor Moskvi bio jači negoli u Vilniusu. Jest, ali su Kaunas nekoć stvarali i gradili mnogi posve zaboravljeni ljudi. Do Drugog svjetskog rata trećina stanovnika bili su Židovi, bilo je puno Poljaka, Rusa…", govori Daiva Price, čelna osoba programa nazvanog Ured za sjećanja (Memory Office), koji je u Kaunasu proveden u sklopu europske prijestolnice kulture.
Današnji su stanovnici toga bili premalo svjesni, premda su tragovi koje su ljudi ostavili jasno vidljivi. Ured za sjećanja učinio ih je još vidljivijima, pogotovo židovsku povijest Kaunasa.
"Htjeli smo istražiti i što nam naš odnos prema prošlosti govori o nama samima, o današnjem gradu. Htjeli smo da imena onih koji su tu živjeli prije nas, i to što su ti ljudi napravili, budu upamćena od današnjih stanovnika.
Zanimalo nas je čuti gdje su ti ljudi rođeni, kako su živjeli, kakva je bila tradicija, običaji, hrana, život, što im je donosilo zadovoljstvo, koje su hobije imali, podsjetiti današnje stanovnike da je život nekoć ovdje bio jako dinamičan, na razne načine bogat .
Pitali smo se, među ostalim, što smo to u naslijeđe dobili od onih koji su gradili ovaj grad, koji smo to i kakav grad naslijedili, koje su različite kulture i tradicije oblikovale i formirale ovaj grad? Nakon nezavisnosti, interes za židovske priče je narastao. Ne možda odmah, jer na početku, nakon što smo dobili konačno nezavisnost, kad je pao SSSR, prvo smo htjeli znati tko smo mi.
Kad je ovaj projekt počeo, interes nije bio jak, ali kasnije su mnoge inicijative počele. Mnogi su počeli istraživati", govori Daiva Price.
Radili su tako da su godinama skupljali naizgled "male priče", priče o desecima, možda i stotinama ljudi, kako bi jasnije ispričali i prošlost i sadašnjost Kaunasa.
Danas u Kaunasu, među ostalim, stoji golemi mural na kojem je naslikana fotografija Lee Goldberg iz njezina djetinjstva, te stihovi njezine poznate pjesme ispisani na hebrejskom i na litavskom. Kuća u kojoj je obitelj živjela više ne postoji, ali mural sjećanja stoji na zidu kuće koja je danas vrlo blizu nekadašnjoj lokaciji doma Goldbergovih.
U nekoliko stotina metara oko tog murala ispisana je novija povijest Kaunasa. Lea Goldberg sa zida te kuće gleda u pročelje ogromna betonskog skeleta, zgrade koja je ostala nezavršena 1980-ih, i dan-danas stoji kao podsjetnik na ovdje omražena sovjetska vremena. Golema je toliko da mi se, dok je u glavi uspoređujem sa zagrebačkom Mamuticom, ta naša Mamutica doima - minijaturnom. Na ovom je ostatku socrealističke arhitekture kao intervencija novijeg datuma preko cijelog pročelja ispisana svega jedna riječ, najduža riječ na litavskom, jeziku u kojem je puno dugih riječi. Pisana je tako da slova dotraju od kraja lijeve do kraja desnog dijela pročelja. Pitam što znači, kažu da je to - "jednostavno neprevodivo".
Lea Goldberg pisala je i prozu, drame, kritičke članke.
Obitelj Goldberg iz Kaunasa je pobjegla prije 87 godina, nakon što je Lea doktorirala na sveučilištima u Bonnu i Berlinu.
Bila je poliglotkinja, na hebrejski je, među ostalim, prevela Tolstojev "Rat i mir", a prevodila je i Rainera Mariju Rilkea, Thomasa Manna, Antona Čehova, djela Ane Ahmatove, Williama Shakespearea, Francesca Petrarce…
Na hebrejski je prevela i mnoge litavske narodne pjesme. Radila je u izdavačkoj kući Sifriyat Poalim u Tel Avivu, osnovala Odsjek za komparativnu književnost na Sveučilištu u Jeruzalemu, gdje je jedno vrijeme bila profesorica.
Roditelji Lee Goldberg bili su Abraham i Cilia. Abraham Goldberg bio je prije Prvog svjetskog rata viši ekonomist u osiguravajućem društvu.
Kao i većina Židova, obitelj Goldberg je "evakuirana" s fronte, što znači u ovom slučaju Litve, tijekom Velikog rata, u unutrašnjost Rusije. Lea je imala tri godine kad su prisilno deportirani iz Kaunasa. Kad su se, nakon rata i poraza Njemačke, vratili, Abrahama Goldberga su mučili, deset uzastopnih jutara izvodili ga na srijeljanje, simulirali njegovo smaknuće, optužujući ga da je komunist. Kasnije je Goldberg pisala da je to iskustvo psihički slomilo njezina oca, iz posttraumatskog stresnog sindroma razvio je dublju psihičku bolest.
Lea Goldberg emigrirala je u Palestinu 1935., gdje joj je stigla i majka godinu dana kasnije. U Kaunas se više nikad nisu vratile.
Goldberg, čiji su roditelji znali više jezika, ali ne i hebrejski, kod kuće pretpostavlja se govorili su jidiš, rano je naučila hebrejski, i još kao djevojčica počela je pisati poeziju na hebrejskom.
Kasnije je razvila velik poetski opus prožet melankolijom i čežnjom, ali i optimizmom.
Kaunas je danas pun podsjetnika na svoju židovsku povijest. Često u grad iz Izraela dolaze oni čiji su preci ovdje živjeli, traže ostatke obiteljske prošlosti i priče o vlastitim korijenima.