PIŠE VIKTOR VRESNIK

Mali je to grad, ne veći od Zagreba, no po sadržaju se uspoređuje s najvećima. Samo da je manje kiše. A možda i da sam mlađi...

Kopenhagen

 Beckerbrede/imago Stock&people/profimedia/Beckerbrede/imago Stock&people/profimedia
Esej Viktora Vresnika možete pročitati u novom rokovniku Jutarnjeg lista kojeg je ilustrirala Klara Rusan
Esej Viktora Vresnika možete pročitati u novom rokovniku Jutarnjeg lista kojeg je ilustrirala Klara Rusan

U nastavku donosimo:

  • prvi susret s Danskom kroz neočekivani ribolovni zanos i prizore sa zaleđenog Baltika
  • intimne portrete Sørena i Zine, studentskog Aarhusa i dnevnog ritma grada između katedrale i mora
  • epizodu s jeguljama, akvavitom i izletom do „Tollundskog čovjeka“ kroz snježne šume Jutlanda
  • povratak u Kopenhagen: Nørrebro, jazz klubovi, galerije i gostoprimstvo koje mijenja planove
  • trenutke iz Christianije, Nyhavna i Kastrupa, s prizorima koji otkrivaju duh grada bez žurbe
  • susret s Louisianom i tradicijom vikenda koji spaja umjetnost, piknik i obiteljsku vrevu
  • noći u La Fontaineu i Montmartreu, gdje je jazz više od glazbe – puls grada koji poziva na drugi život


Imaš krvi na zubima, rekao mi je Søren, što je, shvatio sam kasnije, bio njegov komentar na moju iznenada probuđenu strast za ribolovom, ili lovom uopće. Upravo sam bio izvadio trećeg, barem kilogram teškog bakalara, još je trzajući se visio na udici i pitao sam ga imamo li još vremena, jer činilo se da grizu. On je već bio spremio nekoliko riba, bilo je dovoljno za večeru, bilo je hladno i nije pokazivao razumijevanje za moj povratak prirodi. Meni je to, međutim, bilo prvi put da držim udicu. Cijela ta situacija, da se nalazim u čamcu, negdje uz zapadnu obalu Baltika, a "božićne ribe" se lijepe na svaki trzaj moje udice, činila mi se nadrealnom. Zina, Yrse, Torben, Niels i Bodil čekali su nas gladni na obali. Bilo je vrijeme za povratak.

Sørena i Zinu upoznao sam to ...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. siječanj 2026 08:35