Tko je odrastao s “našim, jugoslavenskim književnostima”, pa pisao prve stihove i rečenice ubrajajući u vlastiti kontekst Crnjanskog, Tišmu, Ugrinova, Kiša, Albaharija i druge, znat će koliko mu se svijet promijenio tek kada se susretne s nepoznatim srpskim piscem. I to tek onda kada se isti predstavlja u sklopu, inače, prijevodne biblioteke: Europom u 30 knjiga, izdavača V.B.Z.-a.
Danas strani pisac bio bi jučer naš. On je Srđan Valjarević (r. 1967), a njegov roman “Dnevnik druge zime” posredno se nastavlja na “Dnevnik o Čarnojeviću” Crnjanskog (izravno ga i spominje). “Dnevnik druge zime” ima oblik dnevničkih zapisa, što se odnose na “neodređenu” zimu koju je, ipak, moguće izračunati s dva podatka: piscu koji piše dnevnik - roman približava se 40. rođendan, a piše ga “dvije godine poslije smrti Joea Strummera” (1952-2002). Prema tome, lako je smjestiti pisanje u 2004.
I primijetiti da bez obzira na mnoge podudarnosti između biografije pisca na koricama knjige i sadržaja “Dnevnika” ovaj odnos treba pomaknuti u “čistu” fikciju. Baš kako si je pisac “zadao” jubilarni rođendan prije “stvarnog” vremena. No, možda pisci stare brže od drugog građanstva. Valjarević pak piše o sitnicama svakodnevice, u kojoj prevladavaju pajtosi, drugari i prijatelji - ovi posljednji već dobivaju klince, dok je romaneskno “ja” samo.
Najbliži su dnevničaru njegovi sestrići Anja i Vuk. U osnovnim crtama: on je autor više knjiga, no već duže vrijeme ne piše zato što je u dubokoj čaši našao tešku bolest živaca i kičme (polineuropatia etilica), koja ga je potjerala u stacionar udaljen 50 km od Beograda, i u invalidska kolica. Tako je poslije stanovitog vremena ponovno učio hodati pomoću štapa. I pisati pomoću novog kompjutera.
Jedini posao kojim se zabavio u vrijeme višemjesečnog bolovanja bilo je pisanje “Novogodišnje priče za Đorđa Živkovića” za neki časopis. I u toj priči, zapravo, piše o likovima koje je susreo u stacionaru, s kojima je boravio u istoj sobi, trpezariji ili pred TV-om. No, pisac Valjarević sretno je izlomio pomalo redundantno, dnevničko proučavanje beogradskog okoliša, susjeda i prolaznika sa – stihovima. Ti su stihovi, opet, zapisi o stacionaru, odnosno prozne rečenice razlomljene na stihove: portreti drugih bolesnika i neznanaca. Pa se tako Ciganin Đorđe, iz spomenute priče, pojavljuje i u “pjesmama”, kao i u samim dnevničkim sjećanjima. Tako je pisac roman stegnuo “kliještima” različitih žanrova u jedinstvenu cjelinu kojom provijava zdravorazumska mudrost, spajajući sjećanja i opažaje.
Već sama opsežna biblioteka koju taj dnevničar čita sasvim je bliska ovom prikazivaču. To je još uvijek isti knjižni svijet koji smo nekoć dijelili, uz “bratstvo i jedinstvo”. Sve se raspalo, poprskano krvlju, ali književni interesi se, ipak, podudaraju. Valjarević, razumije se, ne bježi od realnosti koju je i sam proživio, naprotiv lik “Jovana”, bivšeg ratnika na neimenovanom bojištu, možda u Hrvatskoj, jedan je od tragova zajedničke prošlosti. “Bio je pripadnik jedne od srpskih vojski, ne sećam se više o kojoj se vojsci radilo, i odlazio je na ratišta. I vraćao se, i ponovno odlazio, i na kraju, više se nikada nije vratio iz rata. Tu je ali ostao je tamo negde”, piše Valjarevićev dnevničar.
Među “njegovim” poznanicima ističe se prijateljica Talijanka, koju je upoznao u Italiji. Ona mu se javlja telefonski. Čitajući pak knjige H. D. Thoreaua dnevničar objašnjava: “Na čudan način sam dobio te dve ogromne knjige, stigle su za vreme bombardovanja, negde u maju 98. godine, i ne znam kako je to uopšte stiglo i prešlo granicu, u to vreme sve je bilo zatvoreno, ali zaista je stiglo. Nije bilo nikakvih problema što je to paket iz države koja nas je bombardovala, ljudi su videli dve velike knjige.”
Drugim riječima, očito je, još uvijek dijelimo “balkanske” ratove i ratne ožiljke, što su razdvojili Hrvate i Srbe i druge “naše” narode i narodnosti. No, ima li još nešto osim nezaboravljenih žrtava i starih, velikih pisaca s kojima se mnogi mladi više ne žele zamarati. Zajednička čitanka ipak je nešto. Za drugačiji početak.
Premda se Valjarević s likovima kao što je Miki Japanac, porno-glumac, i s drugima, nastavlja na tradiciju sjajne tzv. stvarnosne proze, primjerice Vidosava Stevanovića (Refuz Mrtvak, 1969), drži je u ravnoteži s dnevničkim i lirskim umovanjem. Njegovi portreti bolesnog oca u šetnji sa kćeri ostaju u pamćenju. U najboljoj tradiciji srpske proze, ovaj je pisac “jedan od najvažnijih” tamošnjih pripovjedača. No, ovaj recenzent to ne zna, jer nije - čitao.