SVI JU ZNAMO

MILJENKO JERGOVIĆ: KAKO JE NASTALA SLAVNA PJESMA BIJELOG DUGMETA 'Putuj, Selma i molim te, ne naginji se kroz prozor...'

Jedan od najpoznatijih ženskih likova domaće pop pjesmarice ušao je u evergreen repertoar preko stihova sarajevskog novinara i pjesnika Vlade Dijaka

 

Život je živio novinar sarajevski i pjesnik Vlado Dijak. Stanovao je u onoj zgradi više Ulice kralja Tomislava, u čijem je prizemlju bila Kafana Koševo, a ispred kafane lijepa ljetna bašča. S tom je zgradom započinjao rejon, koji se širio sve do koševskog stadiona, u kojem sam za ljetnih mjeseci 1983. pretplatnicima u rana jutra raznosio dnevne i tjedne novine, Oslobođenje, Svijet i Ven. Čini mi se da je zgrada imala lift. Ne sjećam se je li Vlado Dijak bio moj pretplatnik.

      Njegovo ime postalo je slavno nakon što je Bijelo dugme na prvi svoj album uvrstilo pjes­mu Selma. Ali Dijak kao Dijak nikada nije postao slavan. Iako je za njim ostalo anegdota koliko nije za Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom zajedno, pa ih eno, anegdota, rasutih po internetu, i na nostalgičnim forumima sarajevske dijaspore. Nakon što se već ispriča sve što se zna o Vladi Dijaku, započinje dopričavanje po nepouzdanim tragovima, poluistinama i sjećanjima iz druge ruke, a onda i golo izmišljanje. Odavno je već i Vlado Dijak pomalo postao - imaginarni lik.

      Ali ovdje je riječ o Selmi. Trebala je to, valjda, biti humoristička pjesma. Jer je Vlado Dijak bio i humorist, i to vrlo istaknut. Njegovim se folovima smijalo barem pola Bosne, dokle su dobacivali njegovo pero i glas. Ali Selma je na kraju ispala najtužnija njegova pjesma. Tako ponekad zna biti s dobrim gegom. Tuga i zajebancija u Sarajevu su vazda bili prvi komšiluk.

      Selma je iz onog vremena kada se na fakultet još uvijek, uglavnom, odlazilo u Zagreb i Beograd. Može biti da je kraj četrdesetih ili početak pedesetih, Selma ide do stare Željezničke stanice - nova još nije dovršena - a on joj nosi kofer: “pošto njen je lično, ja i taj kofer volim”. I to je već trebalo biti smiješno. Na rastanku bi joj htio reći nešto “nježno, nešto što izaziva pozor”, neku riječ kojom će je obavezati, vezati je za sebe, ali mu ništa na um ne pada, osim da joj kaže neka se ne naginje kroz prozor vlaka.

      Na drvenom podnožju prozora, u kupeima i kolima uskoga i normalnog kolosijeka, bile su prišarafljene metalne pločice s višejezičnim upozorenjima, latinicom, ćirilicom, na engleskom i na francuskom jeziku, kako je opasno naginjati se kroz prozor. Takva su upozorenja posebno imala smisla na uskim kolosijecima po Bosni, gdje su tuneli bili uži od utrobe iz koje si se ispilio, kompozicija se uvijala kroz klance što su sezali u nebo, i bilo je dovoljno ispružiti ruku kroz prozor da bi se dotaknula stijena ili otkinula grančica sa stabla, pa je svako isturanje glave kroz prozor već bilo ravno pokušaju samoubojstva.

Vlado Dijak se, dakle, poigrao općim mjestom. I to je ono što je u pjesmi trebalo biti smiješno. Htio je Selmi reći nešto što ono nikada neće zaboraviti, a rekao joj je nešto što ona niti uz najbolju volju ne može zapamtiti. Smiješna trapavost ljubavi! Na kraju, ima li od toga išta tužnije?

      Selma je otišla i više je nikada nije bilo. Ili je nije bilo za života Vlade Dijaka. Umro je, s navršene šezdeset i tri, godina je bila 1988. Dvadeset godina kasnije, na ekranima Hrvatske televizije, pojavila se žena za koju ćemo saznati da je Selma iz pjesme. Ali odavno je već bilo prošlo vrijeme u kojem su se živi mogli useliti u likove iz mašte. Smrt će svaku stvarnu osobu pretvoriti u imaginarni lik. Smrt je najveći maštar, samo što ona ne pripovijeda i ne piše, nego redigira, krati, izbacuje, briše…

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo