PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

HANA IZ PJESME OSKARA DAVIČA Junakinja jedne od tri najljepše ljubavne pjesme naših jezika

Godina je 1939, u Europi se sprema rat, u Njemačkoj progone Židove, ubijaju ljude još uvijek samo na manufakturnoj razini, u Španjolskoj trijumfira Francova falanga i na Pirineje se spušta mrak koji se neće dizati trideset i šest godina dugih, a u Zagrebu, u časopisu Pečat, Miroslav Krleža objavljuje ciklus pjesama tridesetogodišnjem šabačkom Jevrejinu, pripadniku najmlađe generacije beogradskih nadrealista, komunistu i budućem književnom komesaru i darovitom proznom piscu, pjesniku Oskaru Daviču. Ciklus po prvoj pjesmi nosi naslov Hana.

Prva strofa te trodijelne pjesme utisnuta u moj jezik i svijest, kao u kamen, povremeno izbija iz onoga što govorim, sijevne iz slučajno izgovorene riječi i rečenice, kao da iz mene progovara mrtav Davičo, ili Davičov pjesnički subjekt, i sam Jevrejin, prokazani europski Židov koji samo što se nije zatekao usred progona, ali nije ga briga, jer je ono što se njemu tog časa zbiva veće od vremena i veće od sudbine koja mu je po kolektivnom usudu namijenjena: “Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,/ zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,/ kćer tužnoga trgovca, Jevreja udovca,/ kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.”

Sve je u toj pjesmi i toj strofi genijalno, ritmično i melodično, i svaka je slika tako nepodnošljivo tačna, u svakoj je gotova po jedna priča. Sin mutnoga lovca sirotinja je mačvanska, bez korijena i ugleda, i vidra i ovca, i sitni lopov i stoka za klanje. A Hana je kolonijalna zato što je onaj dućan što ga s ocem drži dućan kolonijalne robe ili kolonijal. Pritom, kad pjesnik kaže da je kolonijalna, njegovu će čitatelju iz trideset i neke, kao i svakom drugom koji je čitao ponešto romana i pjesama iz trideset i neke, pred oči izbiti djevojka iz Haife (odakle su i naranče iz kolonijala) i iz Damaska, iz Rabata, Alžira i Bejruta, otamo gdje datule zru i gdje se ljudi još uvijek pozdravljaju na dvije tisuće godina starim jezicima. Ona je kći tužnog trgovca, Jevreja udovca, iz čega se u času rastvori priča, jaka kao zemlja, o nekom Moši ili Davidu, koji je, zauvijek ucviljen, ostao sam s lijepom kćeri, koja mu, međutim, ne može nadomjestiti životni gubitak. Taj Moša ili David kraj groblja je držao bakalnicu i mehanu, dućan i krčmu, a iz perfekta u ovom stihu sazajemo da se sve ovo zbilo u prošlosti, i da od svega, po svemu sudeći, nije ostalo ništa, ni kost na kosti, iako je godina tek 1939.

O toj Hani dozna se sve, a istovremeno se ne dozna ništa. Tako je to u Davičovoj pjesmi, a tako bi bilo i u pripovijetki koju bi se konačno moralo po ovoj pjesmi napisati. Ali kako je napisati ako je ovo jedna od tri najljepše ljubavne pjesme naših jezika, pa bi onda i pripovijetka trebala biti barem jedna među pet? I kako na kraju konca pisati o svijetu kojega više nema, o Hani koje više nema, o njemu kojeg više nema, a koji je za sebe u istoj pjesmi govorio “ja nisam od ića, od kolenovića, što bez straha ležu, ustaju veseli, ja sam od onih crnih nikovića, što su krv pljuvali i mnogo voleli”, kako pisati o svijetu razumljivih ljudi usred nekoga novog svijeta više nema potrebu da razumije ni samoga sebe. I kojemu je od sudbine svih šest milijuna Hana i Daviča mnogo važnije jeste li za njih napisali da su Židovi ili ste napisali da su Jevreji, i jeste li njihova zajednička imena napisali velikim ili malim slovom, jeste li mislili na ubijeni narod ili na ubijeni svijet.

Na dalekom sjeveru javit će se još jedna Hana, sestra Hamletova, a Hogarova i Helgina kći.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 05:10