HRVATSKI DRAMSKI PISAC

MIRO GAVRAN 'Kao građanin nisam odviše hrabar čovjek, ali kao pisac nikad se nisam cenzurirao'

Zagreb, 101218.
Knjizevnik Miro Gavran u HNK na probi svoje nove predstave Svaki tvoj rodjendan cija premijera ce se odrzati 30.12.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Miro Gavran

“Svaki tvoj rođendan” obiteljska je priča u dva čina, radnja kreće od 1957., jedan od junaka slavi deseti rođendan, a konac priče je 2017., kad isti čovjek navršava - sedamdeset godina. Tekst je posebno naručen za HNK, a režije se prihvatio Rene Medveešek

Posljednja dramska premijera u zagrebačkom HNK, ona kratko prije Silvestrova, ove je godine rezervirana za “Svaki tvoj rođendan” Mire Gavrana. U inozemstvu najizvođenijem hrvatskom dramatičaru, mnogo puta nagrađivanom autoru koji potpisuje pedesetak drama, čovjeku koji ima festivale na kojima se samo i jedino izvode njegove drame (Gavranfest u slovačkoj Trnavi od 2003., u Krakovu, posljednje dvije godine i u Pragu) ovo je prvi put da će tekst uprizoriti dramski ansambl nacionalnog teatra, zagrebačkog HNK. Točno mjesec dana prije premijere u zagrebačkom HNK, Gavran je imao premijeru i u splitskom HNK - tamo su u režiji Gorana Golovka i dramaturškoj obradi Jasena Boke postavljeni njegovi “Paralelni svjetovi”.

Nema tome dugo da su Histrioni postavili “Tajkune”.

Samo ove je jeseni imao devet inozemnih premijera, u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Rusiji, Bugarskoj… Možda je dosadno nabrajati, doima se kao formalna bilješka o piscu pozadi knjige, ali brojke su u ovom slučaju doista velike: prevođen je na 40 jezika, prema njegovim je dramama napravljeno više od 350 premijera, predstave nastale po Gavranovim tekstovima odgledalo je više od tri milijuna ljudi.

Ipak, “Svaki tvoj rođendan” koji radi Rene Medvešek bit će prvo uprizorenje nekog Gavranova teksta u najvećoj domaćoj kazališnoj kući. Riječ je o tekstu koji je HNK i naručio od pisca.

Je li premijera u HNK konačna potvrda njegova stvaranja?

- Jako sam sretan zbog premijere u zagrebačkom HNK, ponajviše zato što osjećam da bi mogla nastati posebna predstava po mjeri tog velikog teatra koji u ovome trenutku ima odlične glumce, ansambl koji može iznijeti i najteže zadatke. Budući da sam čovjek koji duboko vjeruje da se sve u mome životu odvija u pravom trenutku, tako sam uvjeren da je dobro da se baš sada događa ova premijera u zagrebačkom HNK, a ne ni prije ni poslije. Bit će to moja tristo pedeset i druga premijera u životu i ne bih ni sebi, ni zagrebačkom HNK htio nametati imperativ uspjeha... kazalište je sintetička umjetnost, kolektivni čin u kojem se mora poklopiti toliko toga da bi se došlo do kvalitetne izvedbe, uvijek je to avantura i neizvjesnost - kaže Miro Gavran.

“Najbolje se radi kad se ne ganja uspjeh, nego se istinski uživa u kreativnom procesu. Ali ono što me istinski veseli spoznaja je da je iza ovoga posla s punom ozbiljnošću stao cijeli glumački ansambl, redatelj Medvešek, umjetnički tim, zaposlenici HNK te intendantica Dubravka Vrgoč i ravnatelj drame Ivica Buljan koji su od mene prije tri godine i naručili da napišem tekst takvih gabarita koji bi mogao dovesti do predstave ovakvog predznaka. Sretan sam što me neki glumci povremeno nazovu i kažu mi da sudjeluju u nečem iznimno lijepom te da su uvjereni da će nastati sugestivna i kvalitetna predstava i da uživaju na probama... a to se rijetko čuje.”

“Svaki tvoj rođendan” obiteljska je priča u dva čina, radnja kreće od 1957., jedan od junaka slavi deseti rođendan, a konac priče je 2017., kad isti čovjek navršava - sedamdeset godina.

Kako je izgledala suradnja s Reneom Medvešekom, je li pratio probe? “Nakon što su Dubravka i Ivica pročitali prvu i drugu verziju drame koje su imale po stotinjak stranica, te odlučili staviti tekst ‘Rođendana’ na repertoar, predložili su mi da to režira Rene Medvešek jer su bili uvjereni da se moj dramski rukopis i Reneov redateljski rukopis mogu kompatibilno pretočiti u kvalitetnu predstavu u uzajamnom susretu. To sam s radošću prihvatio i u šest mjeseci intenzivnog druženja s Reneom i intenzivnih razgovora i promišljanja oko teksta napisao sam i treću i četvrtu verziju teksta, koji sada iznosi nešto manje od devedeset stranica i bit će otisnut u sklopu velike programske knjižice uz predstavu.

Moja suradnja s Reneom bila je iznimno ugodna i plodonosna, obojica želimo donijeti nježnu predstavu s puno emocija, ponešto humora, predstavu u kojoj će se osjetiti to nježno tkanje života i uzajamnih međuljudskih odnosa u kojem naši junaci imaju i uspona i padova i kriza i zanosa, ali u kojoj će se ljudskost slutiti iza svakog dramatičnog događaja, iza svakog sukoba, priču u kojoj neka pomirenja dolaze nakon desetljeća, ali ipak dolaze. Obojici nam je bila želja ispričati priču kroz koju će publika zavoljeti naše junake i naše glumce.

Budući da Rene ima specifičan autorski pristup u radu na predstavama koji podrazumijeva ne samo redateljski, nego i dramaturški proces u kojem glumci i redatelj putuju kroz pokuse u slobodnom propitkivanju mogućnosti teksta, dogovorili smo se da ja budem samo na prva dva čitaća pokusa te da potom ne dolazim nego da prepustim Reneu i njegovu timu da bez pritiska živog pisca u punoj slobodi rade. Rene mi je rekao da će tijekom pokusa kratiti tekst, tako da će neke napisane epizode izostaviti, a neke zgusnuti, ali se nadam da će unatoč tome osnovna ideja drame i osnovna priča biti sačuvane.”

U ožujku Mozaik knjiga objavljuje zbirku “Priče o samoći”. Zašto samoća kao lajtmotiv?

“To je zbirka od deset priča, radnja svih situirana je u našu suvremenost i u njima su junaci naglašeno senzibilni, možda malo i nespretni u odnosu na ovo vrijeme koje žive. Mišljenja sam da je samoća najvažnija tema današnjice, sve je više ljudi koji imaju problema u komunikaciji s drugima. Nekada velike obitelji u kojima su se ljudi na prirodan način ‘socijalizirali’ i pripremali za život u društvu, zamijenjene su obiteljima s jednim ili niti jednim djetetom, sve je veći broj samaca, sve je veći broj ljudi nespremnih na punokrvnu komunikaciju s ljudima kojima su okruženi. A u toj knjizi govorim i o onim varijantama samoće kad junaci imaju partnere, pa i obitelj, ali unatoč tome bivaju usamljeni, jer u svojim partnerima i najbližima otkrivaju strance, osobe koje ne žive s njima nego pokraj njih.”

Ima li kakva tema o kojoj dugo priželjkuje pisati, a oklijeva, pitamo.

“Kao građanin nisam odviše hrabar čovjek, ali kao pisac nikad sebe nisam cenzurirao i pisao sam o svemu o čemu sam osjetio želju i potrebu, tako da ne postoji neka tema koju sam izbjegao a da me je privlačila.”

Popis onoga što je napravio samo zadnju godinu dana je … gust. Kad to sve stigne, kakva mu je radna “rutina”?

“To da sam u zadnju godinu dana jako puno radio je privid, jer od ovogodišnjih dvadeset inozemnih premijera sve osim jedne stari su tekstovi od kojih su neki napisani prije deset godina, neki prije dvadeset, a neki prije trideset godina..., a i tih desetak izdanja mojih knjiga doma i u svijetu od ove godine, sve odreda su u pitanju stari tekstovi, tako da sam ove godine napisao samo dvije priče te četvrtu verziju drame ‘Svaki tvoj rođendan’. Što se tiče načina kako pišem, držim se pravila da prvu verziju radim na način da pobjegnem iz Zagreba i svakodnevice tako da se tjednima mogu posvetiti novom tekstu, da od jutra do odlaska na spavanje ne radim ništa drugo. U tri tjedna koncentriranog rada na Lošinju znam više napisati nego u tri mjeseca isprekidanog rada u Zagrebu.”

Gavranove teme uglavnom su daleko od politike, bavi se osobnim pričama, obiteljima, ljudskom intimom. “Ne volim kad se život svede samo na jednu dimenziju, na jednu temu, pa bila to politika, seks, manipulacija, obitelj, karijera. Punokrvni život je puno kompleksniji od jedne teme i jednoga osjećaja. A pošto nam je medijska svakodnevica toliko zagađena politikom kao temom, duboko sam uvjeren da gledatelj u Hrvatskoj kada pođe u kazalište ne želi ondje gledati televizijski Dnevnik od kojeg je pobjegao u to isto kazalište. Ali ni ja kao autor ne bježim od politike, ima nje u mojoj satiri ‘Tajkuni’ koju već nekoliko mjeseci s puno uspjeha izvode Histrioni u režiji Zorana Mužića, a tekst je napisan prije sedamnaest godina.

Ima politike i u ovoj drami koju mi priprema zagrebački HNK, ali u malim količinama, jer sam primijetio da većina obiteljskih romana-kronika i drama-kronika koje su u Europi nastale proteklih pedesetak godina politiku stavlja toliko u prvi plan da ona poništi i priču i junake. A u stvarnosti i našoj svakodnevici politika ima znatno manje mjesto nego što bi ona željela, jer kad bilo tko od nas rekapitulira svoj život, u prvi plan dolaze posve intimni doživljaji, prva ili zadnja ljubav, prijatelji koji su nam ušli u život, rođenje djeteta, naše vjenčanje, prvi radni dan na poslu, naše osobne i intimne krize i proplamsaji sretnih trenutaka koji su dio naše intimne ‘povijesti’ koja nema baš nikakve veze s onom velikom poviješću.”

Od svega što je napisao, što i danas najdublje odzvanja u njemu? “Iznimno je teško svoje tekstove selektirati, izdvajati najbolje, pitanje je da li ja to kao autor uopće smijem i mogu činiti. Zanimljivije mi je kad čitatelji ili gledatelji kažu što im se najviše sviđa od onoga što sam napisao. Ipak, usuđujem se reći da su neki tekstovi koji su bili prvi u nekom ciklusu bili važni samim time što su bili prvi... Tako se krajem ovoga mjeseca, točnije 22. prosinca, puni točno trideset i pet godina od moga kazališnog debija s dramom ‘Kreontova Antigona’. Bio sam dvadesetdvogodišnjak, na trećoj godini studija dramaturgije, kad se dogodila ta premijera u Gavelli, u režiji Damira Mađarića, s Anjom Šovagović i pokojnim Dragom Meštrovićem.

Ta mi je predstava otvorila vrata u svijet teatra i umjetnosti, bio je to iznimno dobar početak, zahvaljujući tome potom se u mom profesionalnom životu sve odvijalo mnogo lakše. Taj se tekst sve do danas izvodi diljem svijeta, primjerice Roseau Theater iz Pariza imao ga je na svome repertoaru osam godina, sve donedavno, a čak šest ljeta nastupali su na glasovitom festivalu u Avignonu, svako su ljeto odigrali po dvadeset repriza, koliko je dana trajao i festival.”

Spominje i prvi roman, “Zaboravljeni sin”.

“To je priča o lakše mentalno retardiranom mladiću koji se nakon petnaestak godina provedenih u ustanovama u Zagrebu vraća u Slavoniju, u svoju obitelj. Osim nekoliko prijevoda, taj roman nedavno je imao i svoje deveto izdanje na hrvatskom jeziku, u ovih trideset godina nije izgubio na svojoj privlačnosti. A draga mi je i moja prva knjiga za djecu ‘Svašta u mojoj glavi’ u kojoj sam opisao godine svoga djetinjstva u Slavoniji, a Mozaik knjiga nedavno je objavila trinaesto izdanje tog romana koji osim djece rado čitaju i odrasli, jer ih on poput nekog vremeplova odvede u šezdesete godine prošlog stoljeća, tad se zbiva radnja. ”

Prije dvije godine hospitaliziran je, u predinfarktnom stanju. Kako se nosi sa stresom? “Šetnje i plivanje pomažu, kad si mogu to priuštiti, a i kršćanska meditacija koju upražnjavam već dvadeset godina.”

Čega se najviše - plaši? “Da ću se prepustiti razmišljanju o strahovima. Primijetio sam da se ponekad više bojim za ljude koji su mi dragi nego za sebe, a onda se za njih pomolim i na taj način otjeram i taj strah, pa i sebe umirim.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo