LAUREATI

NAJUGLEDNIJA KNJIŽEVNA PRIZNANJA Goranov vijenac dobio je Miroslav Mićanović, a nagradu Goran za mlade pjesnike Tomislav Augustinčić

Robert Fajt / CROPIX

Miroslav Mićanović (lijevo) i Tomislav Augustinčić (desno)

Ovogodišnji je dobitnik jednog od najuglednijih književnih priznanja, Goranova vijenca, Miroslav Mićanović.

Žiri u sastavu Branko Čegec, Tvrtko Vuković, Evelina Erudan, Andrea Zlatar Violić i Marko Pogačar nagradu je dodijelio Mićanoviću, jer “više od tri desetljeća ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijih pjesničkih opusa u našoj suvremenoj kulturi”. Mićanović objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede, autor je brojnih proznih i poetskih naslova, uz ostalo i poetskih zbirki “Grad dobrih ljudi”, “Zid i fotografije kraja”, “Zib”, “Jedini posao”, “Virgule d’été ”.

Gorana za mlade pjesnike dobio je, po odluci žirija u sastavu Miroslav Kirin, Branislav Oblučar i Martina Vidaić, 29-godišnji Karlovčanin Tomislav Augustinčić, autor rukopisa pjesničke zbirke “Ipak, zora”. Pohvaljeni su i rukopisi “Špekec” Patrika Gregureca te “Kraćenje razlomaka” Marije Skočibušić.

Polazišna točka

Govoreći o svojim počecima u poeziji, Augustinčić kaže: “Nešto poput poezije sam počeo pisati u srednjoj školi, a nešto malo ozbiljnije što bi se nazvalo poezijom s početkom studija u Zagrebu. Ali nekako mi se čini da sam tek krajem studija i u suočavanju s burzom rada i prvim radnim odnosom poeziji pristupio s količinom ozbiljnosti, rada i posvećenosti koju sad smatram da je potrebna kada pišem da bih zaista bio zadovoljan i mogao reći da je to poezija.”

Odnosno da mu se, dodaje, što duže piše, to više čini da je trenutak otkad smatra da (ozbiljno) piše poeziju sve bliže u prošlosti.

“A kada pišem”, nastavlja Augustinčić, “čini mi se da je tema ljubavi i ljubavnih odnosa ako ne tema koja me najviše okupira, onda barem konstantna polazišna točka, ključna perspektiva u istraživanju i ispisivanju drugih tema – pitanje (ne)mogućnosti progovaranja, nemuštog ili nerazumljivog jezika, odnosno strategija progovaranja o tijelu i identitetu, pitanje odnosa prema diskursima koji uspostavljaju hijerarhije moći i neravnopravnosti, odnosi podčinjavanja i podčinjenosti, otpora i sjećanja.”

Poeziju, kaže Augustinčić, piše jer mu je - bitna. “Francuski pjesnik Saint-John Perse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1960. godine, u jednom upitniku jednog francuskog književnog časopisa upitan zašto piše odgovorio je riječima (parafraziram) ‘Ipak, da bih živio’. Zvuči romantično ako ne i patetično, ali ima nešto u njegovoj tezi iz govora prilikom dodjele Nobela da je poezija način života, a ne samo način percepcije”, govori Augustinčić.

“Ima nešto vrlo karakteristično u dubokoj, vrlo tjelesnoj i osjetilnoj potrebi za specifičnim izražavanjem, u čudnoj preokupaciji slogovima, riječima ili frazama koje vam se vrte u glavi tijekom banalnih svakodnevnih trenutaka, u opetovanom nezadovoljstvu nakon sati rada na nekoj pjesmi, u vrlo specifičnom odnosu koji uspostavljate kada slušate pjesnika ili pjesnikinju kako čita svoju pjesmu ili kad je vi čitate sami.”

Pisati poeziju, objašnjava mladi pjesnik, za njega znači vjerovati da postoji jezik koji je izdvojen, izvan svakodnevnog i neuobičajen. “Čak i kada se čini kao svakodnevni razgovorni jezik; jezik koji može ostvarivati značajne i nepredvidive učinke i utjecaje na druge i koji je drugima jednako relevantan kao i meni koji ga pišem. Dvije vrlo bliske osobe jednom su se složile da smatraju da je poezija prostor slobode. Složio bih se s njima, no obrnutom logikom.

Za mene pisanje poezije nije odlazak u apsolutni prostor slobode; posve suprotno, pisanje poezije je ulaženje u prostor ograničenja, raznolikih spona i silnica koje određuju pisanje, a s kojima se odnosim i pregovaram ne bih li se izborio za onaj jezik koji bi odgovarao poeziji kao ‘pjevanju’. Za mene pisanje poezije je susret s nemogućnošću ‘pjevanja’ i onda iznalaženja načina kako ‘pjevati’, borbe za slobodu da pjevam a ne da sam podvrgnut tuđim riječima. Samo, ta borba ne bi trebala biti samo na papiru.”

Mjerila vrijednosti

Poezija nije posve stjerana na margine, dapače zadnjih godina sve više je javnih čitanja, festivala, novih autora i objavljenih knjiga. Govoreći o trendu koji poeziji daje vidljivost i glas u društvu, Miroslav Mićanović zaključuje da je “suvremeno hrvatsko pjesništvo bolji dio našeg čitateljskog života, kako je to već Branko Maleš formulirao, jer upornost pjesnika i njihovih izdavača je i sretniji dio hrvatske književne, kulturne, društvene stvarnosti.”

Međutim, dodaje Mićanović, zadovoljstvo nas ne priječi u želji da poezija ima prateću književno-kritičku podršku i da nagrade ne budu jedino mjerilo onog što se smatra važnim ili vrijednim.

Interes za jezik

“Vrijednim, svim različitostima, očekivanjima i željama unatoč. Višeznačnost različitih pjesničkih, poetičkih modela čini prostor hrvatske poezije uzbudljivim istraživanjem prostora koji traju izvan kronologija i zavičajne pouzdanosti, osmišljavajući što sad u svijetu koji nestaje pred našim očima.

Je li to otok ili drugi grad, što je iskušenje novog jezika, jedno je od stalnih tematskih sadržaja, koje se na različite kontekstualizira, vrednuje, na što nas podsjeća Branko Čegec u svojoj dvostrukoj knjizi ‘Uspod i pad Koševskog brda/Sarajevo za prolaznike’, ili Stipe Grgas u opsežnoj mediteranskoj zbirci ‘Zablaće’”, govori Mićanović i dodaje da sliku hrvatskog pjesništva neprekidno dopunjuju i mijenjaju pjesnici “za koje bismo rekli da su označili područja svoga interesa, na putu od jezika do povijesti, ali ne i nazad, primjerice Ivan Rogić Nehajev koji ispisuje uzbudljivi dnevnik u kojem poznati oblici zvuče kao rapave kajde ili Zvonimir Mrkonjić na domišljen i discipliniran način stvara od onog a što je već bilo na periferiji, kakvo već jest reciklažno dvorište.”

“Središte hrvatske poezije”, tumači dobitnik Goranova vijenca, “gnijezdi se oko onih autora koji su na putu do nekoga sretnog broja, koji istodobno bajkovitost i jezik, igru i užitak pisanja zadržavaju kao svoju trajnu temu, Miroslav Kirin (‘Malešna’), Ana Brnardić (‘Vuk i breza’). Samizdat ponovno vraća iz zaborava Nada Topić u ozbiljno pisanoj knjizi ‘Otac’. Nije nezanimljivo reći da hrvatski pjesnici prva izdanja svojih knjiga objavljuju kod izdavača izvan Hrvatske – Dinko Kreho, Aida Bagić – ili u inozemstvu kod uglednih izdavača – Vanda Mikšić, Marko Pogačar.”

Mićanović komentira i rad mlađih autora: “Ono što se neprecizno naziva mlađe pjesništvo”, kaže, “govori o pjesničkoj samosvijesti mladih autora, koji između tzv. društvenih mreža i ukoričenih izdanja traže svoj pjesnički glas, svoje mjesto: bilo da je riječ o upuštanju u metaforički žrvanj jezika i njegovih slika ili propitivanja neposredne svakodnevice, stvarnosti, ali i nedavne prošlosti, kako to već čini Alen Brlek (‘Sang’), Monika Herceg (‘Lovostaj’), Andreja Kos Lajtman (‘Stepenice za Stojanku K.’).”

Površni kataloški pregled hrvatskog pjesništva, zaključuje Mićanović, govori o njegovoj upućenosti “u drugačije, na procesualnost i interes za jezik, koji nastaje iz prostora pamćenja, odsutnosti i čini ne samo naše čitanje nego i život boljim mjestom nego što to svijet doista jest.”

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo