Hrvoje Ryznar s rukopisom "Što ne smije na kišu" dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2023. za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti, dok je nagrada za najbolji prozni rukopis za autore do 35 godina starosti otišla u ruke Sare Hustić. Nagradu Prozak donio joj je rukopis "Student se vraća kući".
Zagrepčanin Hrvoje Ryznar (1988.) završio je studij filozofije i engleskog jezika i književnosti. Pjesme su mu objavljene u zborniku "Na početku novog kruga" (CeKaPe, 2021.), u časopisu Tema i na internetu. Trenutačno zarađuje vodeći kulturne projekte. Uz poeziju, povremeno se bavi glazbom i rekreativnim bicikliranjem.
Sara Huskić (1998.) rođena je i odrasla u Cazinu. U Rijeci je završila studij, filmsku školu i radionice kreativnog pisanja. Kratke priče i poezija su joj objavljivane u zbirkama, web-stranicama, fanzinima i časopisima, a osvojila je i poneku nagradu. Trenutno živi i radi kao znanstvenica na Medicinskom fakultetu u Beču.
"Rukopis zbirke, ili bolje arhipelaga priča jer su sve povezane prostorom Cazinske krajine gdje se događaju i nekim likovima, Sare Huskić "Student se vraća kući" sastoji se, za sada, od dvanaest priča. Zbirka koja bi mogla možda biti i labavi roman u cjelini daje iznimno duhovit, satiričan i (toplo)ironičan prikaz mikroregije, društva i likova. Force Sare Huskić su odlični dijalektalni dijalozi koji autentično, fonetski do ruba razumljivosti oponašaju lokalni govor i razoran humor koji vrlo često koketira s apsurdnim. Nihov fil rouge je studentica koja studira u Hrvatskoj i odlazi po utjehu u zavičaj koji nudi nešto drugo, sigurnost, jednostavnost, osjećaj pripadnosti zajednici i sentiment, ali isto tako, svako malo se ispostavi, više je to fikcija i želja nego zbilja, jer zapravo uopće nije zaštićen od svih pokvarenosti svijeta, konkurencije, kompeticije, sebičnosti, gluposti...
Istodobno, Sarine priče otvaraju goruće pitanje granice jezika i kulture, jer njezine priče pripadaju barem dvjema kulturama, bosanskoj i hrvatskoj, što vidimo kao stanje koje treba konstatirati i konačno prihvatiti.
Prevedeno u pop-kulturno,kao da je Dubravko Mataković otišao u Cazinsku krajinu, pa se tamo sudario s Jiřijem Menzelom i generacijom Z i naslagama kulture u koju valja ubrojiti i nasljeđe Top liste nadrealista i aktualnu retradicionalizaciju" stoji u obrazloženju dodjele nagrade Sari Huskić, dok je dodjela nagrade Hrvoju Ryznaru objašnjena na sljedeći način:
"Rukopis "Što ne smije na kišu" Hrvoja Ryznara sastoji se od 50-ak pjesama uglavnom dužeg izraza i protegnute strofe, najčešće dužegslobodnog stiha (premda mu stihovi znaju biti i kratki i kratki stepenasti).
Jezik i intonacija bliski su kolokvijalnom i narativnom, ali se od njega galaktički odmiču svojim asocijativnim skokovima koji su lako i spontano ušiveni u stihove, ili pak kontrastnim slikama. Impresionira lakoća pisanja i obilje koje autor nudi, čin pretvaranja svakodnevice u uzbudljivu i slikovitu refleksiju, autentičnost mišljenja i jezika koji, dojma smo, iz svega može crpiti. Širina pjesnikova zahvata, heterogenost motiva i šarolikost tema jamče da svjedočimo prvim zvjezdanim koracima na mliječnoj stazi poezije. Nemoguće je predvidjeti kamo će autor krenuti, ali već je sada razvio (i po upotrebi zagrada koje često koristi, između ostaloga) uskoro svima prepoznatljiv glas".
Natječaj za nagrade za rukopise autora do 35 godina Na vrh jezika za poeziju i Prozak za fikcijsku prozu organizira Udruga Kultipraktik uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Dodjeljuje ih žiri u sastavu: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar.
Nagrada Prozak se sastoji od objave knjige fikcijske proze sa svim pripadnim autorskim pravima u izdanju naklade Jesenski i Turk, Prozak/Na vrh jezika prstena i diplome. Nagrada Na vrh jezika se sastoji od objave zbirke poezije, Prozak/Na vrh jezika prstena i diplome. Natječaji su i dalje trajno otvoreni, njihov tijek možete pratiti na Facebook stranici Prvi prozak na vrh jezika.
Donosimo i manji ulomak iz priče Sare Husić
‘Alisini snovi‘
"Alisa je imala proljev. Sinoć je jela pizzu iz Lovca i, protiveći se tvrdnjama i iskustvima kolegica, naručila je onu s plodovima mora. Da sve bude vatrenije, na pizzu je nakapala barem četvrtinu bočice tabasca i sad je bila tužna. Sjedila je na školjki, i plakala.
Da je barem plakala samo zbog pekućeg osjećaja, bilo bi joj to samo smiješno. Ali kad je Alisa plakala, onda bi joj se uglavnom skupilo sve zbog čega bi mogla plakati – zbog mačke koja joj je uginula prije četiri godine, a bile su super mačke njih dvije, zbog toga što nije ništa osvojila na nagradnoj igri nikad, zato što neće nikad upisati faks i zato što je majka zanemaruje još otkako je prestala profitirati na njoj, odnosno otkad su joj ljudi prestali davati novac i stvari samo zato što je beba. Na kraju se uglavnom uspostavi da su takve stvari puno gore od pokvarenih plodova mora.
Bilo je 10 ujutro i obećala je kolegici Jasmini da može doći kod nje okititi bor i pomoći joj oko zadaće iz bosanskog. Alisa je jedva dogurala do četvrtog srednje u lokalnoj gimnaziji i bojala se.
Otišla se umiti hladnom vodom, napraviti sebi čaj i malo uliti domestosa u WC školjku. Nije se htjela previše sređivati, pa je stavila samo crveni ruž i umjetne trepavice jer ako stavi previše podloge, bonda i pudera, sve će joj saprati znoj. Za kraj je uzela bocu parfema kojeg je dobila od kolegice za rođendan i špricnula se sedam-osam puta po kosi, vratu, grudima, pazusima, zapešćima i gležnjevima.
Ipak je ispod cijelog tog oklopa pomalo zaudaralo na govna.
Živjela je u velikoj kući zarađenoj novcima koje je njena mama pokrala s računa u banci. Nalazila se u centru grada, između groblja i igrališta. Na narančastoj fasadi se lijepo isticala preplaćena stolarija iz Ingplasta i balkon s roštiljem i ležaljkama. Alisa je sama izabrala bijela kućna vrata s puno malih prozorčića, nakon što su im migranti već treći put provalili u kuću dok su njih dvije bile na ljetovanju u Vodicama.
Alisina soba je bila isto tako raskošna, na sredini je stajao queen-size krevet i jedan ormar s ogledalom. Zidovi su bili prazni i okolo je sve bilo prazno.
"I šta ti je onda reko, bogati?" pitala je Alisa Jasminu dok je pokušavala dohvatiti visoku granu božićne, ili u ovom slučaju – novogodišnje jelke.
"Reko mi je da ako mislim da me provoza u autu, moram ići sa njim."
Alisi je iz ruke ispao plastični anđeo i da je bio od stakla rasuo bi joj se po laminatu i svijetlom, čupavom tepihu...