Na putu za Beograd, na odmorištu kod Novske, prošli tjedan sjetio sam se vrijednog jubileja. Sjeo sam za stol pod hrastovima i došlo mi je, kao jučer da je bilo, kako smo prije deset godina na istom mjestu pili kavu s Borisom Marunom. Pjesnik iz emigracije uveseljavao je nas, mlađe kolege, lascivnim pripovijestima iz doba kada je predavao književnost u katoličkom liceju u Španjolskoj i pokušavao ostati sabran gledajući gole noge pitomca ispod modrih plisiranih suknji.
Marunin vedri vitalizam
Nekoliko sati kasnije, na prvoj večeri FAK-a, u stražnjem dvorištu osječkog kafića Voodoo, studentice su se sramežljivo kikotale na njegove stihove, gdje se žudnja za hrvatskom domovinom prirodno i neopterećeno smjenjivala sa žudnjom za ženskim prsima. Veliki je mangup bio, a njegov je vedri vitalizam, mislim, bio ključni razlog zašto se, nedugo nakon povratka u stari zavičaj, razišao s hadezeovskom vlašću i onom namrštenom i pompoznom generalskom budaletinom u bijeloj uniformi.
Nismo se dugo poznavali, ali se među nama razvila naklonost i uvažavanje, toplo bismo se nasmiješili i zagrlili kada bismo se sreli. Zadnji put, mislim da je to bilo kod recepcije zadarskog hotela Kolovare, bio je već ozbiljno bolestan, oronuo i ćelav od kemoterapije. Tugom me ispunilo kada sam pod prstima osjetio krhke, ptičje kosti iz tijela koje je lijepi život napuštao.
Cjelogodišnja karavana
Desetljeće je prošlo i više nema ni Marune ni FAK-a, ali ja, evo, još putujem okolo, sjedim na odmorištima i gledam tegljače kako tutnje autocestama, povijajući usput nejaka stabla što nevoljna rastu između kolničkih traka, a večerima pred publikom čitam u knjižnicama, kazalištima, pivnicama i kafićima. Tako sam se izvještio da vjerujem da bih to mogao i u garaži napraviti. Ipak, nekad me je ta stvar živcirala, jer znate kako ukočene i beživotne znaju biti naše književne promocije, s patetičnim voditeljima i dramskim umjetnicima što gromko i svečano čitaju odabrane ulomke prisutnog klasika, uopće ne kontajući zajebanciju. Bilo je takvih zgoda da sam se osjećao kao na zubarskoj stolici i samo čekao pobjeći, došla bi mi muka i stid od vlastitog, što bi se reklo, književnog stvaralaštva. Nezamisliv je užas, vjerujte mi, biti humorist, a naći se u atmosferi akademske književne promocije na kojoj se ljudi skanjuju smijati.
Danas znam što trebam napraviti. Dramskom umjetniku odmah i bez pardona dadem voljno, a voditelja oštro upozorim da mi se ne smije obraćati imenom i prezimenom u trećem licu jednine. Počne li s nekakvim uvodom kao da mi čita nadgrobno slovo, prekinem ga slaboumnom, djetinjastom šalom. Dosta je ljekovito, primijetio sam, i kazati nekakvu umjereno prostu riječ. Okupljeni se opuste da možemo razgovarati kao normalna ljudska bića i bude nam skroz fino.
Otkrio sam taj recept prije deset godina u osječkom kafiću Voodoo i otad ga, zajedno s prijateljima, širim okolo. FAK, nažalost, nije dulje potrajao, ali ipak je ispunio svrhu, diljem regije posijao je subverzivno sjeme da književnost ne mora nužno biti dosadna. Od mrtvog drveta Festivala alternativne književnosti oplodilo se nekoliko prekrasnih književnih priredbi. Kroz čitavu godinu karavane pisaca putuju od Magde u Puli preko Borkinog beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju do Varjine knjižare u Podgorici, odlazimo na Filipićev Pričigin, tuzlanski Cum Grano Salis, Faropis Mejre i Jovice i još nekoliko sličnih manifestacija. Ne bih ih znao sve nabrojati, a smatram se veteranom ovih turneja.
Za beznačajne pare ili čak sasvim besplatno ciganimo se naokolo. Gdjekad samo što smo se odjavili u hotelu u jednom gradu, već idućeg tjedna nađemo se na doručku u drugome. Učini nam se gdjekad kao da smo zanoćili u Tuzli, a probudili se u Puli. Navečer rijetko kada pratimo tuđe nastupe. Obično galamimo negdje otraga pa nas organizator dolazi šapatom upozoriti da se utišamo dok kolega čita. I obično bude da nas je džabe opominjao.
Pisanje je usamljenički posao. Često budem nesiguran i nesretan nad nekim tekstom, strahujem kako će se on čitateljima svidjeti. Čitanje uživo rastjera sve moje dvojbe. Vrati mi se samopouzdanje kada čujem da se prisutni smiju, ponosom me ispuni saznanje da mogu stvoriti veselje u prostoriji.
Isljednički reflektor
Jednom davno bio sam sramežljiv i šutljiv čovjek, pa i pisati sam počeo, mislim, samo da ne moram govoriti, ali FAK me oslobodio inhibicija. Stavi me danas na pozornicu i ja klepećem kao Duško Ćurlić, ponekad me moraju udarcem onesvijestiti da bi mi oteli mikrofon iz grčevito stisnutih prstiju.
Prošlu večer na Pričiginu izašao sam nespokojan na pozornicu, sa zebnjom u srcu sjeo na stolac, obasjan isljedničkim svjetlom reflektora i tiho rekao Borisu Dežuloviću da me ne najavljuje prebrzo jer pod milim Bogom ne znam o čemu bih pričao. Boris je onda dao mikrofon Senku Karuzu, koji je poraženo priznao da se uopće nije spremao za nastup. U trenu sam se preznojio, nas šestoro neodgovornih idiota bili smo na pravom putu da upropastimo večer stotini ljudi. Kojih sati i po kasnije publika se neobuzdano smijala i toptala nogama tražeći još. Kako se to dogodilo? Vjere mi, ne znam.