Dobrim dijelom emocionalno distanciranom ocu, kojega prvih deset godina uopće nije bilo u njegovu životu (razvodom braka posramljena majčina obitelj lagala je dječaku da je umro), a kad se pojavio sina je uglavnom kinjio, plašio i činio tjeskobnim, Vargas Llosa može zahvaliti da se okuražio pisati. Jer “Grad i psi”, njegov prvijenac kojega su po Limi 1960-ih palili generali, ne bi nastao da ga otac nije, ne bi li, nadao se, od literaturom zadojena mekušca napravio macho muškarca, poslao u - vojnu školu. Tamo je Vargas Llosa, bijelac, odrastao u gornjoj srednjoj klasi, otkrio “pravi Peru”, brutalnu zemlju sveprisutne diskriminacije, svu materijalnu bijedu, nedaće cholosa oko njega, predrasude, nasilje, tamo je “dobio” materijal za prvi roman. I baš je u vojnoj školi, više negoli ikada prije, utočište našao u knjigama; čitao je puno, k’o na traci pisao ljubavna pisma za one koji to nisu umjeli a imali su kome, takvi bi mu plaćali cigaretama. Cigarete je dobivao i za erotske priče; tako motiviran čini prve korake u literaturu.
Tko zna što bi bilo da je, kao kandidat desnog centra, zagovarajući neoliberalne reforme, neku vrstu andskog tačerizma, 1990. postao predsjednikom Perua. Kako je jednom kazao prijatelj mu, kubanski pisac Guillermo Cabrera Infante, “Peru bi dobio, literatura izgubila. A književnost je vječnost, politika tek povijest.” Pitanje je, doduše, što bi tad Peru dobio s Vargas Llosinom liberalnom doktrinom slobodnog tržišta, gdje je svako uplitanje države proglašavano radikalnim etatizmom, makar gori od populista i kriminalca Fujimorija, od kojeg je tad izgubio izbore, teško da je mogao biti.
Zanima li vas Vargas Llosin ekonomski liberalizam, bolje rečeno ta priča o transformaciji nekad uvjerena ljevičara i simpatizera kubanske revolucije u zagovaratelja liberalnog kapitalizma, uvjerenog, kako piše i u autobiografiji, da je “zbunjujuća mješavina socijalizma, nacionalizma i populizma upropastila Latinsku Ameriku”, polovicu u nas neprevedene autobiografije “Riba u vodi” autor je potrošio na to da objasni, pojednostavljeno rečeno, kako zadrugari, za razliku od veleposjednika, ne znaju upravljati i kako zemlja, u rukama populista i neukih seljaka, bira nerazvijenost, baš kao i da piše o tome zašto mu nije pošlo za rukom skupiti glasove sirotinje za koju je tvrdio da ima recept kako ih izvući iz siromaštva.
Predvidljiva je, moguće i ponešto promašena, vječita potreba za uspoređivanjem Vargasa Llose i García Márqueza. Osim što su stvarali u isto vrijeme, neke godine proveli prijateljujući oko literature i politike, sasvim su različiti autori, moguće i ljudi. García Márquez u Stockholm je 1982. doputovao u zgužvanoj liquiliqui, odijelu latinoameričkih seljaka; onih nekoliko laureatskih minuta za govornicom iskoristio je da podsjeti, među ostalim, i na europski kolonijalizam, progovori o bijedi i volji za napretkom u Latinskoj Americi.
Osamnaest godina kasnije, Vargas Llosa Nobela je primio u smokingu s pozornice pričajući o - samome sebi.
Iako i dalje fokusirano piše, posljednjih je godina, nepravedno, možda i češće na stranicama žute štampe negoli u kulturnim rubrikama. Onaj, moguće najpoznatiji neliterarni okršaj među književnicima u 20. st. do danas je ostao nerazjašnjen; ne zna se je li Vargas Llosa Garcíju Márqueza na meksičkom trgu dohvatio šakom jer ga je zasmetala njegova tvrdoglava zadojenost Castrom ili zato što je koketirao s tadašnjom mu ženom. Istu tu Patriciju, rođakinju s kojom je proveo život, nedavno je, 2015., kratko nakon zlatnog pira, ostavio ne bi li oženio Isabel Preysler, nekad udanu za Julia Iglesiasa.
U nas će ove godine biti objavljena dva romana Vargasa Llose. Jedan sasvim recentan, drugi iz ranije faze njegove karijere. ”Cinco Esquinas”, koji će stići za Interliber, na španjolskom objavljen 2016., opisuje kako je Fujimorijeva diktatura koristila novinarstvo skandala i žutu štampu kao moćno političko oružje ne bi li denuncirala, u moralnom pogledu uništila ugled političkih neistomišljenika i protivnika. S druge strane, pokazuje i kako novinarstvo, odjednom, postaje platforma za građansku obranu i oslobođenje društva.
S prvim danima srpnja iz tiska izlazi hrvatski prijevod u opusu peruanskog književnika bitnog romana “Teta Julia i piskaralo” (Maja Tančik, Vuković & Runjić), u njemu je dobro vidljiv autorov smisao za humor, a inspiriran je, među ostalim, piščevim brakom iz mladosti, iz vremena kad se kao 18-godišnjak oženio 14 godina starijom Bolivijkom, rođakinjom mu Juliom Urquidi Illanes, koja ga je naposljetku zbog dijelova spomenutog romana dala i sudski goniti.
Ima točno četrdeset godina da je objavljeno prvo izdanje “Tete Julije i piskarala”. Što vama danas, s vremenske distance, znači taj roman?
- Taj sam roman napisao jer sam u glavi puno godina čuvao sjećanje na čovjeka kojeg sam upoznao dok sam, u studentsko doba, bio mladi novinar na radiopostaji u Peruu. Pisao je, radio romane, radio serije koje su u to doba bile silno popularne diljem Latinske Amerike. Pazite, to je vrijeme prije televizije. Taj lik je bio posebna vrsta čovjeka. Ne samo da je pisao sapunice, već je u njima glumio, a i režirao ih. Ono što mu se naposljetku dogodilo bilo je u isti čas tragično i komično. U nekom trenutku, jer je radio tako puno, počeo bi zaboravljati priče ili bi se te priče pomiješale u njegovoj glavi. To su, jasno, otkrili slušatelji, zvali su radio.
Dakle, od te priče je počeo čitav roman. A onda se na to nakalemila i moja osobna priča, jer i ona je bila neka vrsta soap opere pa se odlično uklopila, taj moj prvi brak i skandal koji je donio u moju širu obitelj. Nisam pisac fantazija, realist sam, pa nisam bježao staviti i soap opera priču iz realnog života u roman, makar to bila i moja vlastita.
Tako ste vi, točno onako kako kaže Flaubert u onoj njegovoj da je “literatura način života”, a pisac uvijek senzibiliziran prepoznati priču u događajima oko sebe... tako ste vi, dijelom sebe, prikupljali i bilježili taj “sirovi materijal” čak i u braku.
- Ne bih se vraćao na taj brak. Ali, svi su se moji romani, više ili manje, rodili iz nečeg što mi se dogodilo ili se dogodilo drugima oko mene. U memoriji ostanu slike, s vremenom jedna od tih slika, malo-pomalo, preraste u opsesiju i postane sirovi materijal za roman. Ne znam kad točno i kako neko iskustvo, slika, “uspomena” postane toliko silno persuazivna, gotovo pa opsesija pa da moram napisati roman oko nje. Nije to samo s romanima, tako je i s kratkim pričama, dramama, esejima koje pišem.
Vodite li i dalje onaj život disciplinirana pisca koji ujutro piše od kuće, a poslijepodne isti rukopis uređuje za stolom kakve kavane ili u knjižnici?
- Da, pišem svaki dan, radim baš svaki dan. To ne znači da i napredujem svaki dan, ali imam veliku potrebu raditi svaki dan, jer kad to ne bih činio, imam osjećaj da bi “stabilnost” mojih priča bila ugrožena. Da bi sve to kolabiralo i da bi mi onda bilo jako teško pohvatati konce. Ono što je Flaubert rekao, a što ste i vi spomenuli, da je “bavljenje književnošću način života”, to se točno meni dogodilo. Ta njegova rečenica zrcali moj život. Jer, moj način postojanja jest da pišem. Moram pisati svaki dan, to meni daje red, kontinuitet i na određeni način unosi mir u moj život.
Što vam najteže pada u tom procesu stvaranja?
- Možda je to u neku ruku i dalje - nedostatak samopouzdanja. To što pišem dugo, što sam objavio puno, dobio nagrade ne znači da mi je pomoglo ojačati spisateljsko samopouzdanje. Kod mene je obrnuto - to mi je pojačalo nesigurnost. Danas pišem s manje samopouzdanja negoli na početku. Zato i radim puno, jer samo radeći puno mogu se boriti protiv tog viška nesigurnosti koji dijelom dolazi od povećane samokritičnosti, a možda i od viška ambicije.
Tri mjeseca smo dogovarali ovaj intervju, za to ste vrijeme putovali po barem tri kontinenta. Zar i putujući pišete svaki dan?
- Ako, primjerice, ne mogu pisati jer putujem, onda patim. Dobijem dojam da mi je život ometan, gotovo prekinut, da se odvija na način na koji ne bi trebao. I zato, kad god mogu, moram raditi svaki dan. Pisanje mi je veliko zadovoljstvo, način na koji ja uživam u životu.
Premda imam 81 godinu, i dalje sam silno znatiželjna osoba, jednako zainteresiran za stvari koje ne znam i voljan učiti. Pokušavam učiti svaki dan. To što sam kao pisac i dalje jako aktivan za mene nije pritisak... Dapače, to je bitan dio moje sreće u životu.
Kad se osvrnete unatrag, koje su najveće greške što ste ih napravili? O nekima ste pisali vrlo ekstenzivno u autobiografiji “Riba u vodi”.
- Ha-ha. Napravio sam ja puno grešaka. Ali, mislim da bi to bilo bolje pitati moje neprijatelje, a njih je jako puno. Bili bi sretni da vam podastru precizan i dug odgovor na to pitanje. U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Golema greška. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. Nismo vjerovali u demokraciju, mislili smo da je revolucija ono što nam treba da prevladamo nerazvijenost, siromaštvo, nepravdu. Tek poslije smo shvatili da je tip društva koji želimo čak i više nepravedan negoli društvo koje smo tada imali. Kako sam kasnije bolje upoznavao demokratske kulture, educirao se, razmišljao, gledao oko sebe, tako sam promijenio mišljenje. Svi radimo greške u životu. No, najgora je greška ne učiti iz greške.
Kad će Martin Gerald objaviti vašu biografiju i kako vam je bilo raditi s njim? Nakon one koju je objavio o Garcíji Márquezu, ne dvojim da će biti zanimljivo čitati i što piše o vama.
- Nemam pojma kad će završiti. Ali, iskreno se nadam da će mu trebati još puno, puno godina. Ne radujem se toj knjizi. Ne želim vidjeti tu biografiju. Gerald je vrlo ozbiljan istraživač i bojim se da će u toj knjizi biti sasvim gadnih otkrića. (smijeh) Šalim se...
Mlađe generacije pisaca Latinske Amerike sve manje zanima politika. Zašto?
- U moje je vrijeme bilo nezamislivo biti pisac i biti potpuno nezainteresiran za politiku, vjerojatno zato što smo živjeli pod diktaturama. Danas politiku vide kao nešto prljavo što ne bi trebao miješati s umjetnošću. Takav stav si mogu priuštiti zato što demokracija i ekonomska stabilnost jačaju.
Volite isticati da ste bili i ostali novinar. I danas pišete kolumne. Koji intervju što ste ga vodili kao novinar posebno pamtite? Onaj s Borgesom?
- Taj svakako pamtim. Nije to bio naš prvi susret, upoznali smo se u Parizu 1960-ih gdje je on predavao književnost,radio sam s njih više intervjua za francusku televiziju, ponekad bismo se viđali u Peruu i drugdje po svijetu.
Jedan sam razgovor s njim radio u Buenos Airesu, za peruansku televiziju. Mislim da mi je zamjerio neka pitanja, premda sam zapravo bio jako pažljiv i obazriv. No, na koncu sam nemušto prokomentirao kako sam iznenađen skromnošću kuće u kojoj živi, jer krov je tamo prokišnjavao, a zidovi su bili u jako lošem stanju. Kasnije sam shvatio da sam ga time jako uvrijedio, zapravo to mi je rekao Octavio Paz.
Da ste Latinoamerikanac, a ne samo Peruanac, osvijestili ste, kao i mnogi vaši kolege latinoamerički umjetnici - u Parizu 1960-ih. Kako danas vidite sebe, gdje pripadate?
- Dok sam živio u Peruu, u mladosti, znao sam vrlo malo o literaturi Čilea, Kolumbije, Ekvadora… U to je doba Latinska Amerika bila neka vrsta arhipelaga, barem u smislu kulture, gotovo da i nije bilo komunikacije između naših latinoameričkih zemalja.
Mnogi od nas morali su doći u Francusku, sresti jedni druge da bi otkrili da je Latinska Amerika zajednica, da imamo zajednički nazivnik, iste političke, ekonomske, socijalne, kulturne probleme. U Parizu sam otkrio da iz susjednih mi zemalja stiže vrlo zanimljiva književnost.
Ja sam Latinoamerikanac i Peruanac, moj jezik je španjolski, latinoamerički, preciznije peruanski, a jezik je za pisca vjerojatno najvažniji signal identiteta. Ali, držim sebe i Europljaninom, ne samo stoga što imam španjolsku putovnicu, uz peruansku, već zato što sam jako vezan uz europsku kulturu.
Imaju li Latinoamerikanci općenito osjećaj zajedništva kakav ste vi i kolege umjetnici osvijestili 1960-ih godina u Europi? Koliko je on snažan?
- Latinoamerikanizam kao zajednički nazivnik silno je važan u kulturološkom smislu. Nacionalizmi su na tom kontinentu i dalje snažni, njih brižljivo njeguju, jer političarima idu na ruku. No kad uđete u sferu kulture toga nema, ili ga je puno manje. U kulturološkom smislu i životu mislim da Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci i ostali razumiju da je Latinska Amerika zajednica u kojoj je ono što nam je zajedničko daleko važnije ono onoga po čemu se razlikujemo. Zajednički jezik je stvorio neku vrstu bratstva među našim narodima. Među nama je puno više zajedničkih nazivnika negoli razlika, a i te razlike nisu nacionalne, već unutar regija u svakoj zemlji imate razlike, ponekad brojne, uglavnom kulturološke, od jezika pa dalje...
Dvije su dominantne teme Latinske Amerike - siromaštvo i nasilje. Puno je na svijetu mjesta jednako očajno siromašnih, ali gotovo nigdje nije tako visoka stopa kriminala kao u nekima od zemalja Latinske Amerike. Kako objašnjavate to sveprisutno nasilje? Konačno, baš ste vi u puno svojih romana opisivali brutalnost i teror.
- Nasilje ima jaku tradiciju u Latinskoj Americi. S druge strane, mi nemamo neku snažnu tradiciju koegzistencije različitosti, a to je temeljni sastojak demokratske kulture. Mi pripadamo objema kulturama - hispanskoj i prethispanskoj, prethispansku kulturu željeli su sasvim uništiti, tad nam iz Europe nisu donijeli toleranciju. I to je proželo latinoameričku kulturu. Nemamo ni tradiciju poštivanja zakona. Ljudi u Latinskoj Americi jako često misle da oni trebaju uzeti zakon u svoje ruke, a ne držati se zakona.
U Europu ste došli 1950-ih i barem pola života otad naovamo proveli ovdje. Što bi Europa mogla naučiti od Latinske Amerike?
- U Latinskoj je Americi vidljiva vitalnost i entuzijazam za novim, a toga je u Europi, takvog stava i atmosfere, sve manje. Otvorenost i sklonost mašti, fantaziji ono što je konačno puno pomoglo razvoju latinoameričke literature, u Europi to kopni, ta inklinacija životu, potrebi da ste živi; kao da je toga danas u Europi manje.
Što mislite o katalonskom pokretu za nezavisnost?
- To je potpuno demagoška doktrina, sasvim anakrona. U ovom je vremenu važna globalizacija, nestajanje granica, a ne njihovo ponovno postavljanje, posebno u zemlji koja ima barem 500 godina zajedništva. Ne mislim da će uspjeti. Španjolska će sačuvati cjelovitost, ostat će jedna zemlja s puno različitih kultura, nacionalnosti i etniciteta, jer sve to može dobro koegzistirati u demokratskom društvu kakvo španjolsko danas jest. Pokreti za nezavisnost šire se poput bolesti. Pokreće ih nacionalizam, a nacionalizam je, vidjeli smo, pokretao najbrutalnije ratove.
Prije dva tjedna u Americi je, u želji da upozori na 50 godina izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, izašla knjiga “Kingdom of Olives and Ash”, u kojoj je objavljen i vaš esej, skupa s esejima više svjetski poznatih autora. Lani ste boravili među Palestincima, što vas se posebno dojmilo?
- Priče ljudi koji svaki dan pate zbog izraelske okupacije, ta živa svjedočanstva. Nisam protiv Izraela, oduvijek branim pravo Izraela na postojanje. Ali, jako je bitno da prijatelji Izraela, a ja se osjećam jednim od njih, kritiziraju ono što je apsolutno pogrešno, okupacijom i nasiljem prema Palestincima Izrael je postao kolonizatorska zemlja. I zbog budućnosti Izraela je jako bitno boriti se protiv izraelske okupacije palestinskog naroda.