Deset godina trajao je životni pothvat pulske latinistice i klasične filologinje dr. sc. Milene Joksimović koja si je dala truda i nedavno objavila prijevod latinskih zapisa iz 16. stoljeća pod nazivom "Apostolska vizitacija pulske biskupije biskupa Augustina Valiera 1580. godine". Riječ je o prijevodu rukopisa "Acta Visitationis Apostolicæ Ecclesiarum Histriæ Augustini Valerii, Veronæ Episcopi. Vol. Ii: Visitatio Dioecesis Polensis Anno Domini 1580.".
Jedno je to od najvrednijih kapitalnih dijela koje će desetljećima služiti povjesničarima, arheolozima, etolozima, povjesničarima umjetnost i mnogima drugima za crpljenje građe o povijesti Istre i životima Istrana prije 500 godina. Milena se odlučila na taj pothvat prijevoda čak 250 rukopisnih stranica kad je morala prevoditi dio tih zapisa za jednu izložbu Arheološkog muzeja Istre. I taj ju je posao zaintrigirao toliko da je odluka pala da se prevedu svi zapisi. Ono što je Milenu najviše oduševilo je činjenica da se u spisima otkriva puno malih životnih stvari koje su tvorile život istarskog poluotoka u to turbulentno vrijeme kad je jačala reformacija na ovom području, posebno južne Istre, jer je Valier posjetio Pulsku biskupiju, koja je tada obuhvaćala Labin i Rijeku.
Inkvizicija je imala posla, heretici, odnosno protestanti su se skrivali i bježali, neki su ih štitili, neki prokazivali. Naime, u okviru nastojanja protureformacije, u kontekstu Tridentske obnove, papa Grgur XIII. naložio je veronskom biskupu Agostinu Valieru da posjeti biskupije na području Istre i ustanovi kakvo je opće stanje u njima, da otkrije provode li se u spomenutim biskupijama odluke tridentske obnove i da ustanovi postoje li među lokalnim stanovništvom heretici ili heretička uvjerenja koja prijete Crkvi. Vizitator je bio u posjetu Istri krajem 1579. i tijekom 1580. godine.
- Za lokalnu povijest ovaj je izvor od velikog značenja jer je riječ prije svega o apostolskoj vizitaciji koja je puno opsežnija od biskupske vizitacije. Bila je jako važna kad je Papa poslao izaslanika da vidi kakvo je stanje na terenu. A vizitator, biskup Valier, došao je u velikoj pratnji i sve što su vidjeli, zapisali su. Riječ je o vrlo opsežnoj građi - kaže nam dr. sc. Joksimović. Ona je zanimljiva jer daje najbolji uvid u to kako je jačala reformacija u Istri i koji su bili njezini odjeci među stanovništvom. Naime, u vrijeme posjeta biskupa Valiera pokrenuti su mnogobrojni sudski procesi koji su se prije svega vodili protiv tadašnjih heretika. Jedan je završio i smrću. Naime, jednog je Vodnjanca inkvizicija osudila na smrt - utopljen je u venecijanskoj laguni 1583. godine.
- U to je doba pokrenuto više od 100 postupaka protiv ljudi iz Istre pred mletačkom inkvizicijom upravo na temelju te vizitacije, i to u sljedećih 150 godina. Od svih tih ljudi samo je jedan osuđen na smrt. Riječ je o dotičnom Andrei iz Vodnjana. On je i prije vizitacije bio osuđen kao heretik pa se odrekao svojih uvjerenja u javnosti. No, utvrdilo se da to ne prakticira. Inače, Andrea dolazi iz jedne zanimljive obitelji. Svi su bili jako obrazovani, čak i žene. Doselili su se u Vodnjan u bijegu pred Turcima s Cipra. Andrea je imao brojnu braću i cijelu su obitelj zbog protestantizma izveli pred sud. Glava obitelji, otac Marco, morao se u javnosti također odreći svojih uvjerenja. Spisi o tome su u Veneciji i to je nešto čime bih se voljela baviti dalje - ističe Joksimović.
Od svih postupaka koji su se vodili pred inkvizicijom dosad su objavljeni samo postupci koji su se tada vodili protiv Vodnjanaca koji su uz Labinjane najviše prigrlili reformaciju u to vrijeme. Dr. sc. Joksimović se na osnovi svoga prijevoda dodatno bavila još jednim postupkom koji nije dovršen, a ne zna se kako je optuženi "heretik" završio na kraju.
- Opisan je i postupak protiv Ivana Librića iz Labina koji je uspio pobjeći. Taj postupak nije dovršen, nego je vizitator pustio pulskom biskupu da ga privede kraju. U tim se spisima spominju i neki suradnici Konzula Istranina. Inače, u vizitaciji se Labin i cijeli taj kraj prema Rijeci navodi kao ugroženo područje, gdje su stanovnici skloni herezi. No, vizitator je morao otići pa se nisu otvarali daljnji postupci. Da je sa svojom pratnjom ostao dulje, pitanje je što bi bilo, ističe latinistica koja ne samo da je prevela čistopis tih zapisa koji su se čuvali u Rimu, nego ga je kasnije i uspoređivala s izvornim veronskim zapisima. Taj je mukotrpan posao trajao dodatne dvije godine. No, Mileni je to bio izazov kao latinistu, ali i ljubitelju povijesti, jer joj je prevođenje neka vrsta odgonetavanja zagonetki.
- U ovim spisima navedeno je puno sitnih, a važnih stvari. Primjerice, navode se različiti podaci o tome tko je bio tada na čelu Pule od onoga što je prije bilo ustaljeno u historiografiji. Isto tako, spominju se godine ondašnjeg pulskog biskupa, a taj podatak nije u skladu s onim što je zapisano na njegovu spomeniku. To možda nisu epohalna pitanja, ali bi ih povjesničari mogli i trebali istražiti. I to zaista može otvoriti neka druga povijesna pitanja. Doznali smo i dragocjene podatke o Crkvi i crkvenim građevinama te ustanovama. Nešto od toga smo znali u natuknicama, a sada imamo točne podatke o tome, primjerice kakvo je bilo stanje ubožnice. I znamo za imena crkava za koja prije nismo znali, a za neke nismo znali ni da postoje. Isto tako, doznali smo puno podataka o crkvama koja postoje jer je sve bili u njima popisano u detalj te u kakvom su bile stanju. U zapisima nalazimo, primjerice, podatke koliko je kipova imala neka crkva, koliko crkvenog inventara i kakvoga, kakvo crkveno ruho. To je bila prava inventura - ističe prevoditeljica.
Zanimljivo je i da u su u čistopisu izostavljeni neki zapisi. Milena kaže da su se jednostavno kratili ili da se nisu smatrali važnima, a ne da je bila neka vrsta cenzure.
- Primjerice, imamo pismo Grka koji su tražili da im se dodijeli crkva. Oni su napisali izvorno pismo koje je šire i opsežnije i onaj tko ga je prepisivao, kratio ga je. Kao da mu se nije dopao stil, ili mu se nije dalo prepisivati. Ima nekih mjesta gdje se kritiziraju neke stvari koje su izostavljene u čistopisu. Papa, dakle, nije vidio sve. U nekim dijelovima vidi se da onaj tko je prepisivao izvorne bilješke, nije shvatio neki izraz pa cijeli tekst nema smisla. Pogrešno su se tumačile kratice i navodila neka prezimena. Ima i nekih spisa koji nisu poslani u Vatikan, kao što su svjedočanstva Vodnjanaca o potencijalnim hereticima, odnosno protestantima. A oni nisu poslani jer ih nisu tada smatrali relevantnima. Meni je taj dio bio zanimljiv jer je riječ o puno kratkih izjava, primjerice da su moći Svete Eufemije jednake moći teleće glavi ili da je netko jeo jaja za vrijeme posta i druge nagovarao na to - ističe dalje.
U vizitaciji je provedena i jedna brakorazvodna parnica bračnog para iz Labina. Ivan Cinkopan tužio je svoju ženu Doroteu da se želi razvesti od nje jer ga vara. A ona je navela da se također želi razvesti zato što je zlostavlja fizički.
- Svima je pokazala da ju je mačem udario po ruci i da otada ne može koristiti palac. A onda je on rekao da to nije istina da ju je tukao. I ako ju je tukao, da ju je tukao s opravdanim razlogom, a to je zato što ga je varala ili krala novac iz obiteljske blagajne. Vizitator je tu stao na stranu žene i dopustio im da se rastanu od stola i postelje zato što je priznao fizičko zlostavljanje - ističe Milena. Dodaje i da su zanimljiva pisma biskupa.
- Primjerice, u jednome se žali da postoje zelenaši. To je bio veliki problem koji je Crkva pokušala suzbiti. Zelenaše tada nazivaju ‘židovima‘. Postojalo je, naime, uvjerenje da su Židovi bili bankari. Tada su zelenaši primjerice s visokom kamatom davali u najam životinje za rad u polju. Biskup se žalio i da nedjeljom ljudi ispred crkve umjesto da svetkuju, prodaju cipele - zaključila je prevoditeljica.