ZAGREB - Pedeset je godina, točno danas, otkako su iz tiska izašla prva dva broja umjetničkog antičasopisa Gorgona koji je, vidljivo je iz današnje perspektive, predvidio zbivanja u suvremenoj umjetnosti.
No, odgovori na pitanja što je i što je bila Gorgona i dalje su otvorena. Na njih će danas, u Muzeju suvremene umjetnosti, pokušati odgovoriti Ješa Denegri sa sudionicima, teoretičarem Matkom Meštrovićem, te trojicom umjetnika čije su se jake osobnosti razvile svaka u svom pravcu: Josipom Vaništom, Ivanom Kožarićem i Đurom Sederom.
Uostalom, skupini umjetnika koja je bila okupljena oko Gorgone i nije bila namjera stvoriti određeni zajednički koncept ili umjetnički projekt. Njihovo je okupljanje bilo druge prirode.
Oni su u umjetnost pretvorili oblik druženja, a cijeli su koncept teoretičari kasnije nazvali “umjetnosti ponašanja”. Zajedničke su šetnje okolicom grada nazivali “komisijskim pregledom početka proljeća”. U MSU za sredinu sljedećeg mjeseca spremaju i veliku izložbu Novih tendencija, od kojih je dio protagonista bio okupljen i uz Gorgonu.
U međuvremenu, u jednoj samozatajnijoj i puno manjoj zagrebačkoj galeriji, Salonu Izidor Kršnjavi, otvorena je izložba “Josip Vaništa. Studije, lica, portreti 1945.-2011”.
Vaništu smo imali prilike vidjeti nedavno u Gliptoteci HAZU. Tamo smo uživali u umjetnikovim crtežima, ali i fotografijama, zapisima i ready madeovima. U Salonu Kršnjavi Vaništin je opus pokazan u drukčijem svjetlu: kao portretista, s izvrsnim psihološkim opservacijama.
Možete biti najtalentiraniji slikar na svijetu, ako ne znate promatrati ljude, uzalud vam portreti. Malo tko ima tako dobar talent za promatranje ljudi kao Vaništa, što je jasno i ako poznate njegovu književnost.
Prvi crtež na izložbi je studija ženskog akta, “Djevojka s leđa”, studentski umjetnikov rad, iz kojeg je lako iščitati kako je već kao mladić imao sigurnu ruku, a tik do njega je portret Vesne Parun, prelijepe pjesnikinje, iz 1955. godine.
Na izložbi su uz crteže i umjetnikovi “alati”: ravnalo, olovka i ugljen, te fotografija samog autora kako promatra “Majku i dijete” Josipa Račića.
Ton je ujednačen. Ipak, dva su rada ekspresivnija u crtežu i razlikuju od svih ostalih na izložbi, to su portret umjetnikovih kolega Ivana Kožarića, iz razdoblja Gorgone, i Julija Knifera, iz doba kada su dvojica umjetnika dijelila jedan sobičak u Parizu. Zajednička im je nenametljivost, razumijevanje i suosjećanje.
Jedan od najljepših portreta na izložbi je onaj umjetnikove kćeri Ane.
Portretira i prijatelje, krležologa Stanka Lasića i izdavača i pisca Slavka Goldsteina, no i one koje nije upoznao, a nalazi ih svojim srodnim dušama kroz njihova djela, primjerice Franza Kafku.
Ova je izložba slavlje minimalističkog crteža, u njegovoj najboljoj formi. U samo nekoliko poteza rukom Vaništa vam može reći puno. Uostalom, i sam umjetnik kaže: Moj me crtež naučio da ne govorim mnogo.