RADOSLAV KATIČIĆ (1930.-2019.)

ODLAZAK AKADEMIKA I JEDNOG OD NAJVEĆIH HRVATSKIH JEZIKOSLOVACA Ostavio je iza sebe biblioteku knjiga bez kojih nije moguće misliti o jeziku

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 12.08.2019. u 10:40

Split, 010312.
Veceras je u foyeru splitskog HNK promoviran tercet knjiga autora Radislava Katicica ,
Paun Paunovic / CROPIX

Od akademika Dragutina Tadijanovića doznao sam da je Radoslav Katičić živio u kući pjesnika Vladimira Vidrića. Kao da se iz tradicije vrhunskog pjesništva rodilo vrhunsko jezikoslovlje. U čemu ima zrno istine

Jučer je stigla neumitna vijest: preminuo je akademik Radoslav Katičić (r. 3. srpnja 1930.), znanstvenik i profesor koji je život i karijeru posvetio jezicima i hrvatskom jeziku, koji nam ostavlja biblioteku knjiga bez kojih je u nas nemoguće misliti o jeziku i smislu.

Profesionalna karijera profesora Radoslava Katičića bila je vezana uz Filozofski fakultet u Zagrebu, sve do 1977., kada se preselio u Beč i postao redoviti profesor slavenske filologije na tamošnjem sveučilištu. Na zagrebačkom je fakultetu diplomirao klasičnu filologiju 1954. te pet godina kasnije doktorirao tezom “Pitanje jedinstva indoevropske glagolske fleksije”. Na njemu je radio kao asistent na Katedri za indoeuropsku poredbenu lingvistiku, od 1958., otkad sustavno predaje paleobalkansku lingvistiku i sanskrt te poslije poredbenu indoeuropeistiku. Postao je docent 1961., izvanredni profesor 1966. i redoviti 1972. godine.

utemeljitelj studija U povijesti Filozofskog fakulteta i hrvatske kulture ostat će trajno zabilježeno da je Katičić utemeljio studij opće lingvistike i indologije te je od 1961. do svojeg odlaska u Beč bio pročelnik novoosnovanoga Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije. S drugim hrastom našega jezikoslovlja, nedavno preminulim Bulcsúom Lászlóm, sustavno je promicao strukturalnu lingvistiku i “druge moderne metode među mlađim djelatnim hrvatskim jezikoslovcima”, djelujući i sustvarajući unutar Zagrebačkog lingvističkog kruga Hrvatskog filološkog društva. A bio je, jednako tako, jedan od autora “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” (1967.).

Profesorove nastavne aktivnosti pratile su brojne znanstvene studije i knjige: “Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije” (1967.), “Jezikoslovni ogledi” (1971.), “Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja” (1979.), “Novi jezikoslovni ogledi” (1986., 1992.), “Litterarum studia” (1998.), “Na kroatističkim raskrižjima” (1999.); napisao je i prvu sustavnu povijest indijske književnosti u Hrvatskoj: “Stara indijska književnost” (1973.). Ova knjiga bila je miljokaz ne samo studentima indologije ili kulturnjacima, otkrivala je duhovnost jedne daleke civilizacije na tragu Filipa Vezdina i zanesenog Tina Ujevića.

Predavanja profesora Katičića na Filozofskom, početkom 70-ih, bila su događaj sama po sebi. Već njegova pojava, u pratnji supruge, u dugačkom hodniku faksa donosila je uzbuđenje. Njegov brz korak i specifična akcentuacija, malo povišen glas koji je tako savršeno pratio podrijetlo pojedinih riječi iz “svih” jezika. Na njegovim predavanjima okupljali su se ne samo studenti indologije nego jednako tako klasične filologije ili slavistike. Dolazili su i nastavnici drugih predmeta istih grupa, sjedali u klupe zajedno sa studentima.

Profesor Katičić prepoznavao je u jeziku život i obratno, bez obzira na to je li navodio primjere iz sanskrta ili staroslavenskog. I on je te, zemljopisno i vremenski udaljene predjele živo predočavao, u nekom svojem aktualnom kontekstu. Kao jedan od njegovih studenta, a bez predznanja klasične filologije, divio sam se dijalozima koje je vodio s mladim znalcima kakav je bio Mislav Ježić, danas akademik i njegov nasljednik na katedri.

Sada već davno, kada sam pisao bilješku o Katičićevoj knjizi “Naša stara vjera - Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine” (2017.), morao sam primijetiti jedan detalj. Naime, u njezinu Predgovoru profesor Katičić bilježi da ove knjige “ne bi još bilo”, ili je uopće ne bi bilo, da mu nije priskočio u pomoć njegov sin Natko. Bila ga je “prošle zime shrvala bolest i kostolom”. Pa ipak, pisac je nastavio rad i priveo ga kraju, takoreći iz bolesničke postelje, pokazujući i ovako da je rad bio i ostao smisao njegova života.

Navedena kratka bilješka podsjetila me da sam “tog” Natka Katičića čitao još davno, u časopisu Forum, točnije njegove prijevode Upanišada. Riječ je, dakako, o djedu autorova sina, koji je obitelj Katičić “vezao” za lingvistiku i za jezikoslovne studije. Sjetio sam se tada, jednako tako, rečenice akademika Dragutina Tadijanovića, koji mi je otkrio da je Radoslav Katičić živio u kući pjesnika Vladimira Vidrića. Kao da se iz tradicije vrhunskog pjesništva rodilo vrhunsko jezikoslovlje. U čemu ima zrno istine.

sinteza opusa Spomenutu “Na­šu staru vjeru” enciklopedijske bi natuknice, vjerojatno, svrstale među nekoliko knjiga u kojima se Radoslav Katičić bavio rekonstrukcijom slavenskih i baltoslavenskih mitoloških tekstova na temelju njihovih tragova u folkloru. (Bile su to: “Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine”, 2008.; “Zeleni lug”, 2010.; “Gazdarica na vratima”, 2011.; “Vilinska vrata”, 2014.) To je završna knjiga možda najvažnijeg petoknjižja u hrvatskoj znanstvenoj književnosti posljednjeg stoljeća. Ona je, istodobno, sinteza Katičićeva opusa i donosi pregled temeljnih pojmova stare slavenske vjere, i to u obliku primjerenom širokom čitateljstvu. Odmah na početku “Naše stare vjere” Radoslav Katičić donosi analizu dviju za kršćanstvo presudnih imenica (bog i svet), pokazujući da su njihovi korijeni otprije jednoboštva, odnosno Trojstva, da su postojali u poganskim nacrtima slavenskog življa, dakle još prije pokrštavanja.

“Praslavensko ‘bog’ zadržalo je, dakle, svoje temeljno indoeuropsko značenje, aktivno ‘djelitelj’, ‘darovatelj’, ‘gospodin’ i pasivno ‘ono što je dodijeljeno,’ ‘udio’, ‘usud’”, napominje Katičić. Etimološko značenje ove imenice razabrao je u usmenoj tekstovnoj predaji kojoj je ishodište “u pretkršćanskoj starini”. To je značenje razotkrio, naime, u pjesmi koju pjevaju o Jurjevu danu u moslavačkoj Trnovitici: “U dvoru vam zlatan stog,/pod njim sjedi Gospod Bog,/z vreća sreću dijeli,/svakom nešto daje”.

hrvatska sintaksa Je­dan neznatni primjer jasno pokazuje Katičićevu duhovnu širinu. Takva širina znanja i uvida ostaje kao uzor njegovim učenicima. Bez obzira na to što se jezikoslovlje jednim dijelom drži “mrtvih” jezika i jezičnih oblika, ono ne može napredovati bez stalnog dodira s aktualnošću. Uostalom, to najbolje pokazuje njegova nezaobilazna “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika” (1986., 1991.). Jezik nije samo izabrani tekst nego i njegov kontekst. I nije samo jezični, nego i društveni kontekst. Taj “zakon” potvrđuju i druga profesorova djela (“Stari jezici Balkana - Ancient Languages of the Balkans”, 1976.; “Illyricum mythologicum”, 1996.)

Posljednji put vidio sam mog sveučilišnog profesora Radoslava Katičića tijekom jednog, zapravo polemičkog istupa, u velikoj dvorani Matice hrvatske. Zaboravio sam datum, no povod je bio izlazak knjige američkog mlađeg lingvista Roberta D. Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu” (2005.). U njoj je Katičić jedan od najviše citiranih autoriteta. Bilo kako bilo, odlučio je zajedno s drugim uglednim jezikoslovcima izraziti svoje neslaganje s pretpostavkama te knjige. Od aktualnosti jezikoslovlja nije ni tada uzmicao.

Bilo bi teško nabrojati priznanja i nagrade koje je Radoslav Katičić primio za svoj znanstveni rad. Osim članstva u HAZU (redovni od 1986.), bio je član Austrijske akademije, ANU BiH i Norveške akademije. Bio je i dobitnik Državne nagrade za znanost za životno djelo (2006.). Možda je samo zato imao strpljenja s neupućenim studentima. Profesore, hvala vam.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo