FREIMUT DUVE

ODLAZAK JEDNOG OD VODEĆIH NJEMAČKIH PUBLICISTA Intelektualac iz stare osječke obitelji koji je život investirao u slobodu medija i potiranje granica

    AUTOR:
    • Nenad Popović

  • OBJAVLJENO:
  • 07.03.2020. u 16:15

AFP

Freimut Duve

Freimut Duve utjelovljavao je jedan pokret njemačkih intelektualaca, umjetnika i publicista koji su gotovo sav svoj život i energiju investirali u demokraciju Savezne Republike Njemačke i tu zemlju učinili onim što ona danas je.

Najpoznatija imena te iznimne generacije svjetski su poznata, Günter Grass i Heinrich Böll, Rudolf Augstein, izdavač političkog magazina Der Spiegel, teolog Hans Küng i filozof Jürgen Habermas, publicist i pisac Sebastian Haffner, Hans-Magnus Enzensberger, bračni par Mitscherlich – i ne samo oni. Kao i Duve, koji je slovio kao “intelektualac u politici i političar među intelektualcima”, oni su djelovali kao duboko u vodu uronjeni motori koji su njemačko društvo i njemačku republiku gurali u promjene, duhovnu aktivnost i inzistirali na moralnosti Savazne Republike jer je nastala na ruševinama njemačkog nacionalizma, pruskog militarizma i konačno strašne nacističke diktature Adolfa Hitlera.

Zastupnik u Bundestagu

“Ra­d­na” biografija Freimuta Duvea tako je bila mnogostruka i izazovna. Rano se vrlo ozbiljno posvetio realnostima tzv. Trećeg svijeta i borbi protiv tamošnjih diktatura, paraleno osnovavši legendarnu seriju političkih knjiga “ro-ro-ro aktuell” koja je bila jedna od glavnih intelektualnih platformi kulturnog prijeloma koji se u Njemačkoj dogodio 1968. i sedamdesetih godina, te u nekoliko mandata kao vrlo aktivni i poznati zastupnik Socijaldemokratske stranke u Bundestagu, da bi svoje političke poslove i angažman intelektualca okrunio vođenjem i profiliranjem bečkog Ureda za slobodu medija OSCE-a, Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi.

Taj njegov posao je nakon okončanja Hladnog rata, raspada Sovjetskog Saveza i uspostavom novih država zadobio zapravo globalne razmjere i bio kao skrojen za Freimuta Duvea koji je tečno govorio nekoliko jezika, poznavao brojne kulture, a kao izdavač, pisac i političar predobro znao što je cenzura, što je pritisak na novinare i slobodnu riječ i koliko one vrijede za demokratska društva.

U svojoj domovini i republici bio je među onima koji su slobodne medije ustoličili kao odgovornu i nezavisnu “četvrtu vlast” uz pravosuđe, zakonodavstvo i onu izvršnu. Kako se zalagao za slobodno novinarstvo u Hrvatskoj, vjerojatno se još danas pamte pojedine medijske kuće i sami novinari. Freimut Duve bio je intelektualac suvremenog njemačkog profila: propitivao je i reprezentirao, neumoran radnik ali i sumnjičav, držao se supstancijalnosti kao što su ljudska prava i istinske slobobode društva i nije mislio samo na Njemačku, već na Europu i dalje, bio je kozmopolit.

Njegov profil bio je “francuski” – profil angažiranog političkog intelektualca koji se zalagao za laicitet, dijalog, sekularnost, mogućnosti društvenog progresa bez zatvaranja u akademske bjelokosne tornjeve ili pragmatiku institucionaliziranog političkog rada. Bio je individualist i “pariški” pokretljiv, s interesima koji su sezali od književnosti do analiza političke i društvene situacije u Africi ili Južnoj Americi. Duboko su ga formirali francuski egzistencijalisti, Albert Camus i Simone de Beauvoir vjerojatno više nego sam Sartre. Njegova generacijska braća bili su Jacques Lang kao francuski ministar kulture, liječnik Bernard Kouchner koji će postati povjerenik za Kosovo, filozof i žestoki polemičar Alain Finkielkraut s kojim se, uostalom, Freimut Duve na panel diskusijama devedesetih i svađao i slagao kad se radilo o nama i našim jugoslavenskim ratovima.

Pisac ovog nekrologa Freimuta Duvea uostalom tako je i upoznao, usred Frankfurtskog sajma, Duveove domaje kao glasovitog izdavača a tada u ulozi glasnog advokata žrtava etničkog čišćenja. Bio je dosta Francuz Nijemac Freimut Duve. Kao što je Kouchner na svoju ruku usred bombardiranja otišao u Dubrovnik, tako je Duve putovao po život opasnim terenima rata. Naročito je volio, spominjao i posjećivao Tuzlu, s tri strane opkoljen grad, a u sebi slobodan i miran.

Ni u Njemačkoj nije bio komotan. U doba kad je suočen s našim ratom njemački politički i intelektualni establishment radije ostajao na distanci (“neka si oni dolje sami razbijaju glave”), Duve je kao prvi u Bundestagu s govornice rekao da se na teritoriju bivše Jugoslavije odvija genocid. I potom se godinama u njega miješao, dovodio druge kolege političare, potrošio “na nas dolje” godine i godine: pišući, pomažući, putujući, prikupljujući i razašiljajući točne informacije i svjedočanstva. Kad su topovi u Hrvatskoj i Bosni konačno zašutjeli a reflektori se pogasili, krenuo je, koliko je mogao, u sanaciju, prije svega medijskog i kulturnog pejzaža.

Kontejneri

Tipično, između ostalog taj radikalni demokrat je sa svih strana prikupljao novac da se kupi nekoliko kontejnera opremljenih tako da u njima mladi ljudi, gimnazijalci, nakon rata mogu razgovarati, organizirati si radionice, izložbe, zajedno muzicirati. I uspio je. Našao je pedagoge, kontejnere obojio u bijelo i poslao na put kroz opustošene krajeve u Bosni i Hrvatskoj, od mjesta do mjesta. Na njima je pisalo OSCE, ali je tamo zapravo trebao biti njegov osobni potpis. Sam je skupio novac, sam je to progurao. Zvao je to “kontejner kulture”: to što je projekt prolazio ispod radara, a publika, mladi, nikom nisu bili važni, njemu je bilo svejedno. Bio je optimist i u biti samo “kulturnjak”.

I velike duše. Bio je prvi koji nam je mogao okrenuti leđa. U Drugom svjetskom ratu je Hrvatskoj, u Jugoslaviji, njegova obitelj po očevoj strani poslana u smrt i nestala. A bila je to stara osječka obitelj Herzl – i slavna po Theodoru Herzlu, znamenitom europskom političaru i aktivistu koji je kao Židov prvi formulirao i predložio da se za Židove osnuje posebna država kao za svaki drugi narod, da se s time stane na kraj antisemitizmu, a Židovi žive slobodno i na svoju odgovornost. Iz koje ideje je pola stoljeća kasnije nastala država Izrael.

Sudbina obitelji

Potomci Theodora Herzla iz Vukovarske ulice u Osijeku su prošli da gore ne mogu. Duveov otac je 1941. završio prvo u koncentracionom logoru na Rabu, otkud se uspio spasiti u partizane, a 1945. odmah emigrirao u Sjedinjene Države, otkud se više nikad nije vratio, a tamo je umro siromašan i bez ikakve zaštite. Duveovu baku ustaše su odveli odmah i poslali u neki od logora smrti. U stvari nisu odveli. Kako je imala jednu ukočenu nogu, bacili su je niz stube prvog kata a potom kao vreću bacili na kamion gdje su već čučali drugi. Samo je ležeći mahnula djeci koja su to gledala iz kuće.

To je bila strana o kojoj je Freimut Duve govorio malo i rijetko. U svojoj autobiografskoj knjizi “O ratu u duši” o tome progovara na samo nekoliko stranica. No kad mu je izašao prijevod u Hrvatskoj, zaželio je da promocija bude u Osijeku. Gradska knjižnica mu je osigurala velebnu promociju, dupkom punu i svečanu. Na podiju se pojavio s buketom cvijeća. Objasnio je publici da je to za jednu gospođu iz kuće u Vukovarskoj koja mu je ispričala što je vidjela kao djevojčica. Ustao je i odnio joj buket nekamo u peti red, a onda je tek počela promocija. Drugo jutro puno je sam šetao Donjim gradom i promenadom na nasipu, zaustavio poneke studente, razgovarao s njima. O čemu, to samo on zna. Odnosno znao je: prije nekoliko dana umro je naime u Hamburgu nakon duge bolesti.

Zadužio nas je jako. Nepopravljiv izdavač kakav je bio, napravio je i dva zbornika s našim autorima, među njima su i Igor Štiks i Slobodan Šnajder i Dragan Pavelić i Filip David i niz drugih, no to je sad preduga priča. Da li zato što je bio i “naš”? Jednom kad je bio na proputovanju u Zagrebu, zamolio me da mu nekako pomognem da uživo čuje sevdah. Dakle je, bio je naš.

Izdvajamo