Ona ima moć da te usiše u vrtlog svojih priča, kaže prevoditeljica Ana Badurina dok književni kritičar Zdravko Zima ukazuje na sličnost ovih romana s filmskim klasicima talijanskog neorealizma
Što ću sad sa svojim životom? - rekla mi je prijateljica kada je krajem prošle godine pročitala četvrtu, završnu knjigu tetralogije Elene Ferrante “Priča o izgubljenoj djevojčici”. Sličan je osjećaj i mene preplavio kada sam nedavno i sama dovršila čitanje vjerojatno najvećeg izdavačkog fenomena posljednjeg desetljeća - “Genijalne prijateljice”, romana u četiri dijela talijanske autorice koja se skriva iza pseudonima Elena Ferrante. Takva čitateljska iskustva nisu učestala i zato ih treba posebno cijeniti.
Nisam se iz prve zaljubila u ono što piše Elena Ferrante. “Dani zaborava”, prva njezina knjiga koja je kod nas prevedena, bila je nekako pretjerana u svemu - nekontrolirani bijes ostavljene žene, previše gorčine i junakinja izgubljena u riječima i osjećajima....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....