Knjiga koja nosi naslov “Imaš vatre?”, ispod kojeg stoji i podnaslov “Priče o (ne)pušenju”, čitatelja-namjernika svakako će odmah asocirati na nikotinske priče, priče o apstinencijskim krizama, prozu zaogrnutu u maglu duhanskog dima ili frustrirajućeg nedostatka istog. Iskreno, i sama sam podlegla tome očekivanju, osobito nakon što sam pročitala jedan intervju s autoricom u kojem je spomenula svoja iskustva s prestankom pušenja. Dobra fora, pomislila sam, vlastitu krizu pretvoriš u književni reality show i tako ti valjda literatura pomogne da ostaneš normalan i - ne zapališ. No, ništa od toga! Zrinka Pavlić motiv je pušenja i nepušenja, koji u pričama ipak nije glavni moment, puno dublje “zakopala” u svojim novim pričama.
Za one koji eventualno ne znaju, Zrinka Pavlić je profesionalno britka i kritična kolumnistica koja se bavi tv programom, često vrlo duhovita, ironična i bez dlake na jeziku, zbog čega doživljava i vrlo žustre, pa i neugodne reakcije. Njezini su izleti u književnost započeli esejima “Svijet i praktična žena” koji su prvotno nastajali na blogu te zbirkom “Pet priča i krafne” koja je doživjela pozitivnu recepciju zbog svoje nepretencioznosti i komunikativnosti, ali i svojevrsne generacijske priče koja se u njoj uobličavala.
Pet priča objavljenih u “Imaš vatre?” (pet je očito nekakav sretan broj ili možda koncept kad je riječ o pisanju) na neuobičajen način čine cjelinu koja bi se mogla smatrati i labavo povezanim romanom. Priče su, naime, međusobno povezane vidljivim i nevidljivim nitima; pojavljivanjem istih likova u različitim pričama, različitim vremenskim razdobljima i različitim životnim situacijama, što neće promaknuti niti ležernijem i nepažljivijem čitatelju. Otvoreni odnosi među nekim likovima, kao i njihove sudbine, naime, razjašnjavaju se u nekoj drugoj, kasnijoj priči i na taj način efektno zatvaraju i zaokružuju. Priče su povezane i naslovnim motivom pušenja, ali i temom ovisnosti koja ne mora biti i nije samo nikotinska i zapravo predstavlja jedno od općih mjesta funkcioniranja suvremenog čovjeka.
Zrinka Pavlić, naime, ovim svojim pričama uvela nas je u neke vrlo mračne, tužne, dramatične, pa i brutalne svjetove u kojima se njezini likovi moraju suočiti s raznim gadarijama koje ih vrebaju iz sadašnjosti i prošlosti. Žena koja nakon trideset i pet godina odluči osvetiti silovanje koje joj se dogodilo u mladosti i to na vrlo brutalan način i učini kao da je ispala iz nekog Tarantinovog filma, što nije pretjerana usporedba jer je utjecaj filma i filmičnost jedna od važnih osobina ovih priča. Tragični reality show predočen iz perspektive njegove producentice, napisan u formi dnevnika borbe s nepušenjem, iznimno je kritična priča o svim oblicima manipulacije bez koje ionako nema tog TV formata.
U jednoj od priča Pavlić će zakoračiti i u futurizam, a junakinja je starica koja je pristala na eksperiment dugovječnosti, što će autorici istovremeno poslužiti kao medij za zaokruživanje nekih neispričanih prošlih epizoda iz prethodnih priča. Sličan postupak primjetan je i u priči o dva bolnička cimera, kandidata za transplantaciju organa, u kojoj će se i uobličiti misao koja sublimira poantu čitave zbirke: “U ovoj zemlji je sve zbijeno! Svi sve znaju, svatko je nekome nešto, svi su nekome tvome jebali mater i ti si svakome nešto u rodu... To je ovdje redovno stanje. Nitko ni od koga ne može pobjeći”. Na taj način priče iz ove zbirke koje koketiraju s raznoraznim žanrovima, od trilera do SF-a, dobivaju i druge konotacije vezane uz društveni background koji ovdje nije transparentno prisutan, ali je za sve što se u pričama događa ipak presudan.
Zrinka Pavlić piše jednostavno i komunikativno i čitatelj se cijelo vrijeme osjeća “prozvanim” da sudjeluje u njezinim pričama. U meni najdražoj priči “Kad Isus kaže da te voli”, o američkom misionaru i njegovoj prijateljici ateistici, recimo, osobito dolazi do izražaja ono u čemu je ova autorica najbolja - sugestivnost kojom zavodi čitatelja, ljudskost koja se ocrtava ispod svih tih slojeva brutalnosti o kojima piše i vještina pripovijedanja bez zamuckivanja i grešaka. Zrinki Pavlić stoga treba poručiti samo jedno: sljedeći put treba nadmašiti brojku pet, vrijeme je za nešto veće, šire i duže.