SAN LJETNE NOĆI

PRVA FERIĆEVA KNJIGA ZA DJECU Slikovnica o smrti koja se ne spominje i o nadi u ozdravljenje

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 24.04.2019. u 08:42

Zagreb, 190511.
Tkalciceva ulica.
Na slici: Zoran Feric - knjizevnik.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

U svojoj neizostavnoj knjizi “Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970. - 2010.” Krešimir Bagić osvrće se, na više mjesta na djelo pisca Zorana Ferića. Spominjem samo neke njegove opažaje.

Teoretičar je uvrstio Ferića među predstavnike kritičkog mimetizma, “pravca” što naglašava interes prozaika 90-ih prošlog stoljeća za stvarnost koja ih okružuje, a s druge strane pretpostavlja njihovo “prepoznatljivo pozicioniranje” prema njoj. Konstatira, zatim ono što treba ponoviti: Ferić i njegove knjige kratkih priča “Mišolovka Walta Disneya” (1996) i “Anđeo u ofsajdu” (2000) doživjele su najviše “odjeka i pohvala” od svih prozaika spomenutog desetljeća. Kao izvorište Ferićeve imaginacije kritičari ističu bolest i hipohondriju, a grotesku i crni humor kao uporišta njegove literarne optike.

Prvi Ferićev roman, “Smrt djevojčice sa žigicama” (2002), već je naslovom jasno asocirao na klasika dječje književnosti, Hansa Christiana Andersena, po jednima sina pralje, po drugima prostitutke. A smije se raščitati kao: smrt bajke, jednako tako: smrt djetinjstva i dječje književnosti. Bilo kako bilo, djetinjstvo je od tada Ferićeva posredna tema.

Gotovo dvadeset godina kasnije Zoran Ferić se prvi puta okrenuo književnosti za djecu i napisao slikovnicu “San ljetne noći”. U njoj, to jest u samoj Ferićevoj pripovijesti nema “užasa”, ali jasno ga pokazuju ilustracije Dominika Vukovića, koji je “uhvatio” samotnog dječaka u bolničkoj čekaonici, na jednoj od plastičnih, crveno-narančastih stolica koje gledaju ravno u neizvjesnost.

U intervjuu za Jutarnji, Karmeli Devčić, a povodom izlaska ove slikovnice, Ferić je napucima kritičara dodao vlastitu uputnicu za raščitavanje svoga opusa: “Primijetio sam da u svim mojim romanima glavnom liku umire majka, ili je već mrtva kad ga upoznajemo. I ja sam u životu nisam se suočio sa smrću onako kako je trebalo. Moj otac nije imao snage da mi u tome pomogne, a ja kao dijete to nisam znao sam. Zato sam se odlučio napisati i takvu priču za djecu.”

Da li je ovdje posrijedi vjerovanje da bi slikovnica mogla biti od pomoći i plemenita nakana da se zato napiše? Čini se da jest.

Radnja slikovničine pripovijesti usredotočena je na majčinu bitku za život, na njenu operaciju i postoperativni oporavak. Za to vrijeme Tata i Dado žive sami. Tata, zapravo, nije u stanju govoriti s dječačićem o martiriju majke, ako to nije njena želja. (Što je blisko citiranoj piščevoj, novinskoj izjavi.) Bilo kako bilo, Dado ne zna za prijeteći ishod majčine bolesti. A možda ne bi razumio ni kada bi ga doznao.

Čudesnom snagom majka uspijeva progovoriti Iz bolesničkog kreveta s mužem i podsjetiti ga na hranu koju im je ostavila u frižideru. Brine se za njih dvojicu, zato što se uglavnom hrane gotovim jelima, posebno pizzom. Od svih mogućih i nemogućih knjiga Tata je dječaku odabrao pročitati “mračne” pripovijesti iz Shakespearea.

Pa dobro, nije odabrao neku tragediju, već komediju “San ljetne noći”, a prepričali su je Mary i Charles Lamb. Da li slučajno, bolest je posredno vezana i za ovu lektiru. Naime, Mary je, u napadu ludila, ubila majku; brat se brinuo za nju, radeći kao namještenik East India Housea trideset i tri godine. Zahvaljujući njegovoj brizi, objavili su zajedničke “Priče iz Shakespearea” 1807.

Poslije posjeta majci, Dado je zalutao na odjel bolnice s “izvanzemaljcima”. Zapravo, na odjel za djecu oboljelu od zloćudnih bolesti, da li karcinoma, možda leukemije. I samo tu, s njima, nekima od njih pronalazi zajednički jezik, razumijevanje. Jedno od tih “bića”, čini se bez kose, Dado će sresti prvoga dana škole, a čitatelj će smjeti zaključiti da je to dijete, zapravo djevojčica koja je preboljela crne dane. I to će postati nada.

U ovoj slikovnici ispripovijedanoj kristalnim, preciznim Ferićevim jezikom druge bolesti i hipohondrija iz njegovih ranijih knjiga postale su samo jedna, terminalna bolest, maligni karcinom. Ni on se ne spominje imenom, odnosno imenicom, kao ni smrt kojoj, vrlo često vodi.

Onome tko poznaje djecu kojima je bolest odnijela majku, može se učiniti da je pisac Ferić odveć neizravan. Jer ovdje se, ipak, radi o smrti koja se ne spominje. O gubitku o kome se ne govori. O ocu koji ne zna podijeliti svoju muku sa sinom, niti prihvatiti njegovu sa sobom. Ali, ovdje se ipak čita o onome o čemu se u životu šuti.

I stoga je “San ljetne noći” izuzetna knjiga, ne samo zato što je dobro napisana. Pisac je pretočio u pripovijest tragediju koje u životu ne bi trebalo biti. Ranjena mala “bića” lutaju hodnicima svijeta tražeći ono jedino izgubljeno lice koje postaje nerazumljiva cjevčiča od transfuzije ili njezin stalak. Ferić je tu izgubljenost uspio “uhvatiti” i umio joj je utisnuti ozdravljenje drugoga kao svojevrsnu nadu, koja bi ga mogla odvesti u “drugi” razred. Možda čak u ljubav.

Ovom štiocu zastrašujuća je Vukovićeva ilustracija koja prikazuje nemoć “crnoga”, zasjenčanoga dječaka pred majčinim krevetom. I nemoć majke. Zapravo, njihov susret očima. Obrazi joj sasvim blijedi, prima transfuziju. “Za dvije godine, u jesen, Dado je pošao u školu”, piše Ferić na kraju, a čitatelj smije zaključiti da je čitao pripovijest i listao slikovnicu o petogodišnjaku, vrtićkom djetetu. Žalosnu a životnu.

Izdvajamo