
Nebojša Slijepčević i članovi Novog vodnjanskog filmskog vala gostovali su na 29. Danima Antuna Šoljana u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta Grada Rovinja – Rovigno i Društva Hrvatskih književnika, javili su organizatori.
U sklopu Dana, položen je vijenac kod spomen-ploče na kući Antuna Šoljana, a te je u rovinjskom Multimedijalnom centru počeo književno-znanstveni kolokvij na temu „Hrvatska književnost 1990.- 2025. Žanrovi, kritika, kontekst“, a na programu su izlaganja brojnih teoretičara književnosti pod vodstvom Matije Štahana.
Nagrađivani redatelj Nebojša Slijepčević bio je gost filmskog programa u kinu “Antonio Gandusio”. Uvodno su prikazana dva njegova filma - dugometražni dokumentarac „Gangster te voli“ (2013.) i svjetskim nagradama ovjenčani igrani kratkometražni film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ (2024.) koji je nominiran za nagradu Oscar, dobitnik Zlatne palme u Cannesu te nagrade Europske filmske akademije. Nakon projekcija su vrlo zanimljiv i dinamičan razgovor sa Slijepčevićem vodili filmolozi Tomislav Brlek i Višnja Pentić, a riječi dobrodošlice izrekla je Dubravka Svetličić, ravnateljica rovinjskog Pučkog otvorenog učilišta. Razgovor s redateljem svjetskih umjetničkih referenci, a koji je ove godine član žirija Filmskog festivala u Cannesu, Višnja Pentić otvorila je pitanjem o njegovom ulasku u igrani film, a koji se Slijepčeviću s „Čovjekom koji nije mogao šutjeti“, uz veliki svjetski uspjeh, dogodio nakon dugogodišnjeg bavljenja dokumentarcima i drugim filmskim formama.
Aristotelovski ideal
„Oduvijek sam priželjkivao napraviti kratki film koji ima i dramaturšku i režijsku kompaktnost i mislim da ovaj film to na kraju ima. To je gotovo aristotelovski ideal jedinstva, mjesta, vremena i radnje, ali to je situacija koja dopušta da se poštuje to jedinstvo i koja se odigrala u stvarnosti. Događaj za koji treba 14 minuta, nudio je tu prirodnu dramaturgiju i zapravo se savršeno uklopio u formu kratkog filma. Sama stvarnost je ovdje nudila jako puno detalja i u alegorijskom smislu: naprimjer dva tunela i stanica u Štrpcima, sve to izgleda stvarno tako. Kada to gledaš u filmu misliš da je u pitanju teška scenaristička ruka koja nam je ostavila snažnu simboliku, ali to je stvarnost. Simboliku nudi i sam vlak koji je kao mjesto klaustrofobičan, zatvoren... Sve kao da je zvalo da to bude kratki film“, kazao je Slijepčević. Naglasio je i da je posebno bitno imati mjeru i dodao da se tijekom rada na filmu - koji nema ni glazbu - sve stišavalo i u scenarističkom i režijskom smislu te je „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ rezultat svega toga.
„Mislim da se film trenira, a ne - uči. U tome je sličan sportu. Dobra priprema ti omogućuje da improviziraš na setu. S jedne strane si spreman reagirati na situaciju, ali s druge strane imaš neke svoje postavke od kojih ne bi odustao. To je izazov koji se uči“, komentirao je Slijepčević pitanje Tomislava Brleka o stavu da se redatelj uvijek mora prilagođavati situaciji.
Vrlo je zorno, na primjeru „Gangstera“ opisao put od ideje do realizacije filma, a u ovom dugometražnom dokumentarcu na temu dogovorenih brakova Slijepčević je bio je i redatelj i snimatelj. A, „put“ filma, u koji je preko tabua vezanog uz miješane brakove upetljan i Big Brother, krenuo je od nagrade na Sarajevo Film Festivalu, preko pronalaženja prve ideje u Zagrebu i predstavljanja njene (pre)kratke razrade na Festivalu u Solunu, sve do Imotskog i prvog susreta s Nedjeljkom Babićem – Gangsterom gdje se „sve počelo odmah događati i prvi kadrovi iz filma snimljeni su već prvi dan.“
„Odmah je bilo jasno da je Nedjeljko kao filmski lik jak i da ga kamera voli, a čekanje prave junakinje Maje trajalo je dvije godine“, kazao je Slijepčević. Govoreći o tankoj granici između smijanja i ismijavanja kazao je da je pitanje: Gdje se ljudi smiju?- bitno etičko pitanje svakog dokumentarnog filma. „Pitanje namjere je ključno pitanje koje svaki autor treba poštovati“, tvrdi Slijepčević.
Govorio je i kako ga je snimatelj i montažer Andrija Zafranović s kojim je radio na filmu „Gangster te voli“ oslobodio robovanja od predmetne stvarnosti što je važno u dokumentarnom filmu i naučio ga kako raditi istinit film koji nije nužno faktički točan.
Kako su napisali organizatori, govorio je i o svom novom projektu, igranom filmu prema romanu „Črna mati zemlja“ Kristiana Novaka, kazao je da očekuje da će, s obzirom na okolnosti, raditi u europskim uvjetima, a to ga ohrabruje da će napraviti dobar film. Smatra i da je „samoubilačka misija“ taj roman prenijeti na film. U središtu je emotivna priča o vršnjačkom nasilju, a tu temu Slijepčević shvaća i vrlo osobno jer je i sam bio žrtva nasilja kao osnovnoškolac, a sada je roditelj sina koji ide u osnovnu školu. „Sve ovo vidim kao redateljski i scenaristički izazov“, zaključio je.
Treba istaknuti i da je jedna od posebnosti Dana Antuna Šoljana i nova filmska produkcija, kao i razvoj nove publike. Bilo je to vidljivo i u petak ujutro u Kazalištu “Antonio Gandusio” na susretu članova Novog vodnjanskog filmskog vala i učenika srednjih škola. Publika je mogla vidjeti nagrađeni film „Šoljan u Rovinju“, koji su rovinjski srednjoškolci snimili prošle godine na Šoljanovim danima pod mentorstvom Marina Morosina i Erica Ušića, te novi film „5 sekundi“ koji je nastao na radionici održanoj u ožujku ove godine pod mentorstvom Erica Ušića, Michelea Bulešića, Marina i Tea Morosina iz Vodnjana. Razgovaralo se o filmskoj produkciji i festivalu VFFUFFF (Vodnjan film festival u Fažani film festival).
Nagrađivani književnik
Dan ranije, održan je književni susret s Miljenkom Jergovićem, nagrađivanim književnikom, novinarom i publicistom. Kako poručuju s Dana Antuna Šoljana: "animljiv i eruditski raskošan razgovor autorom bogatog opusa, pravim „književnim vulkanom“ čija su djela prevedena na brojne svjetske jezike, vodili su Tomislav Brlek i Melita Jurkota. Osvijetlili su važne točke Jergovićeva stvaralaštva, a u fokusu je bio socijalni, povijesni, politički, književni, ali i obiteljski i emotivni kontekst njegova književnog stvaralaštva, a što je za njega i kao pisca i čitatelja, kako je istaknuo Jergović - strašno bitno".
Uz njegovu prvu zbirku pripovijedaka, kultnu knjigu „Sarajevski Marlboro“ (1994.) i novo pripovijedanje istih priča u knjizi „Trojica za Kartal“ (2022.), a koja je nastala uz poljski prijevod „Marlbora“, Jurkota je razgovor otvorila temom „gubitka, gubitka Sarajeva ili života kojeg je možda mogao imati i koji bi od njega napravio možda nekog drugog Miljenka Jergovića“.
„Ja sam potpuno određen tom činjenicom reza i nekog drugog života koji je počeo onoga trenutka kada su počele padati granate po Sarajevu. Počeo sam živjeti sasvim drugi život od onog koji sam živio prije toga. Ne postoji ni jedan model s kojim bih nastavio kontinuitet s dotadašnjim životom, a ono što bi sasvim sigurno bilo isto je to da bih bio pisac i da bi čitanje bila moja temeljna i glavna aktivnost i temeljni smisao mog života. Ja sam čitajuće čeljade i sve drugo meni služi da bih mogao čitati. Sve ostalo je jedan drugi život o kojem mi je, kako vrijeme prolazi, sve zanimljivije razmišljati i kroz maštarije obuhvaća romaneskne, književne i povijesne teme“, kazao je Miljenko Jergović.
„Sve što napišem mi je loše ili grozno. Jedva se prisilim da nastavim pisati. Pisanje je borba sa samim sobom i potpunom nemogućnošću da se piše. Najbolje su mi moje knjige koje sam zaboravio, i kad ih čitam počinju mi se sviđati, odgovorio je, uz ostalo, Jergović na Brlekovo pitanje o odnosu prema čitanju vlastitih knjiga.
Svaka knjiga je različita
„Iako sam integrirana ličnost i zapravo dosadna osoba, ja sam istodobno barem četiri, pet različitih pisaca. Svaka moja knjiga je različita od bilo koje druge moje knjige i svaki taj pisac piše različite knjige“, kazao je Jergović o (ne) planiranju različitih faza u svom književnom opusu. Tijekom razgovora posebno su izdvojeni njegov porodični ili autobiografski/autofikcijski ciklus, koji počinje s pjesmama iz zbirke „Opservatorij Varšava“ (1988), a tu su i roman „Rod“ (2013.), knjiga „Rat“(2024.) i druga djela, a fokus je bio i na romanima- pripovijetkama, odnosno „parahistorijskim romančićima“ - „Herkul“ (2019.), „Doboši u noći“ (2015,), „Wilimowski“ (2016.).
Jedan od Jergovićevih rukopisa u nastajanju je „1983“, a podnaslov ove buduće knjige o godini nakon koje ništa nije bilo više isto je „romaneskni manevri“. Brlek je ukazao i na vezu između Jergovićeve najnovije knjige „Rat“ i buduće knjige „Dvjesto pedeset glava“, koja je nastala u vrijeme pandemije kada je preplavljen iznenadnom ogromnom količinom vremena autor svako jutro počinjao pisanjem jednog proznog teksta. Zanimljivo je da ova knjige, počinje i završava tekstom koji počinje i završava u Rovinju, a oba se tiču Mirka Kovača.
„Mirko Kovač je bio najveći pisac koji je živio u Rovinju. Šteta da tu činjenicu Rovinj nije umio pretvoriti u duhovnu vrijednost, vrijednost povijesnog kontinuiteta, tradiciju koja će Kovača nadživjeti. Danas je u Rovinju ostala smo kuća Mirka Kovača i njegov grob, a grobovi ne govore ako ih pisci ne razgovore“, kazao je Miljenko Jergović i publici poručio: „Čitajte Mirka Kovača, on je jedan od naših najvećih i najzabavnijih pisaca.“
Komentari
0