Što se dogodilo s točkom gledišta u suvremenom ruskom romanu, otkako su o njoj pisali, primjerice, Šklovski i Uspenski? Ili, kako su postkomunistički pisci arhivirali velebno sovjetsko razdoblje? I je li ono ostalo tek mjesto “očuđavanja” suvremenosti?
Ovo su samo neka od pitanja koja je postavila Marina Stepnova sa svojim romanom “Lazarove žene” (Ljevak, 2016). Majstorski ga je preveo Igor Buljan, koji je morao zaviriti i u našu prošlost, premda više ne znam tko zna, a tko ne za kraticu KPSS. To prevoditelju ne bi uspjelo da pred sobom nije imao veliku rusku spisateljicu novoga doba, Stepnovu (r. 1971.). Toliko puna energije i mladosti, i sebe same, da se neustrašivo kreće po svim “zadanim” proznim ljestvicama.
Što vrijeme, što kronologija, što trojedinstvo (mjes...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....