Književni klasik Alojz Majetić objavio je novi roman “Afroditin ključ” prije dva tjedna, oko svog 80. rođendana. I to je njegova 19. knjiga, koja zapanjuje svojom mladolikošću.
Sačuvao je mladenačku rečenicu i njen ritam iz “Čangija” (1963), svog prvog i kultnog romana - to je kratka i precizna rečenica, a dijalozi isto takvi. Sačuvao je i njegovu društvenu kritičnost, koju je zaokružio proširenom verzijom: “Čangi off Gottoff” (1970). Lokalnoj, dodao je globalnu.
Središnji leit-motiv “Afroditinog ključa” Majetić je zorno pokazao i naglasio u poglavlju “Neandertalci”. U njemu dvoje protagonista, Afrodita i njen dečko Antonio, inače mikrobiolog, posjećuju Muzej neandertalaca u Krapini: “Stajali smo pred silno povećanim DNK-om. Model molekule - Antonijeva opsesija.”
Usuđujem se potvrditi da je pisac obišao dotični muzej, od poda do stropa. Pritom je snimao fotke. Navedeni opis provjereno je vjerodostojan, jer Majetić je takav pisac. O tzv. nevažnim detaljima piše s poznavanjem i dostupnim iskustvom. Zapravo o svemu, jer takav je književnički poziv, kako ga je odredio za sebe.
Ako je grčkoj Afroditi umjetnički otac Praksitel, ovoj Majetićevoj, zagrebačkoj to je slikar Tihomir Lončar. “Ispala” je iz njegove slike na kraju Bogovićeve ulice i tu su je pronašla dvojica frendova Robert i Matko (Roth), pa je odveli k sebi na deseti kat, pomoću “malog četvrtastog prostora” (auto).
U stanu je učila i čitala hrvatski, koji nije bio među onih 100 jezika, koje je znala. Zato je i napisala “Afroditin ključ” u prvom licu. Upoznala je Matkovu sestru Davorku i njenog dečka, spomenutog Antonija, koji se u nju zaljubio i odveo je k sebi.
Kada je shvatila da Antonio ljubi struku više od nje i da je samo želi iskoristiti u znanstvene svrhe, Afrodita je pobjegla. Egzistencijalne potrebe riješila je uz pomoć bogovskog dara, ljepote, kao masažerka i prostitutka. Radila je pod raznim imenima - Emilija Bachmann, pa Hera, Lara, Doris itd. - i upoznala galeriju tipova i zanimanja, meta-uzorak aktualnog “hrvatskog” genoma, primjerice Marina, fra Jozu, Tomicu, Doriana, sve do Rusa Vladimira.
Posljednja mušterija odvela ju je u Moskvu, a tamo se zaljubila i udala za milijunaša Genadija - Genju Sologuba. Naime, Matko s početka priče sagradio je za bogataša dvorac u sibirskom Ugutu. Genja je, isto tako, čuo od Antonija za Afroditine božanstvene gene. Drugim riječima: stara klapa kleta je pratnja, čak i za božicu.
Sologubu su trebali Afroditini geni, zato što je rješavao problem svog fertiliteta. Zato je i financirao trojku genetičara, koja se dokopala njenog DNK - porezala se na čaši. Kak na filjme. Trebala mu je roditi nakazu, ali onda se desio preokret: muž je oslobodio ženu genskog ropstva i poslao je u Ameriku.
Umjesto da surađuje s Pentagonom, Afrodita je podigla piramidu u okolici New Yorka, pa odletjela na Mjesec. Radije se odlučila trgovati s tamošnjim grobnim mjestima, nego otkriti tajnu Zemljanima: “Od običnih sam ljudskih stanica, ali sam i od nečeg drugog.”
Zabavan i pitak Majetićev roman, pun je bravura i ironije. Naročito o seksu. Njegov je jezik čudo za sebe. Od “Čangija” gradi svoju poetiku na spoju slenga i standarda. Jezični slojevi proteklih šest desetljeća zrcale se u leksiku (fafanje, picina dlaka itd.) “Afroditinog ključa”.
Ukratko, Alojz Majetić još uvijek gipko trči Sinjsku alku s perom u ruci. I pogađa u sridu zabavnog pričanja i dobrog pisanja.
