Oni su generacija društvenih mreža, rođeni nakon 1990., od tud im i ime Književna grupa 90+.
Sami su si prokrčili put, okupili se mimo književnih časopisa, mimo formalnih institucija, sami sebe učinili vidljivima, našli načina javno čitati, napisano nudili nakladnicima. Ovih dana izašao je izbor iz njihove poezije i proze naslovljen “Netko podvikne, djeca odrastu” (Fraktura).
Početak na Filozofskom
Urednik Seid Serdarović najavljuje da će među tim ljudima “biti pisaca jake proze. Slušao sam više puta njihove nastupe. Odlučili smo im dati priliku. Za sad je u njihovim radovima melankoličnost, osjećaj generacijske bespomoćnosti, lutanje, makar ima tu i ljubavnih pjesama, u mnogima se vidi zanimljiv spoj mediteranskog malomišćanskog i urbanog, dosta su žestoki. Zanimljivo je da su oni generacija koja se ponovo vraća književnosti, to su ljudi koji u literaturi vide sredstvo svojeg izražavanja…“
Književna grupa 90+ krenula je sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, slučaj je htio s Katedre za psihologiju, na kojoj su studirali Lana Bojanić i Josip Razum. Oboje su pisali, pratili književnu scenu i relativno često slali svoje rukopise na natječaje.
“Razgovarali smo o tome kako i nema puno prostora za mlade autore, da se takve ne čuje previše, ali palo nam je na pamet da se i mi, ljudi tih generacija, koji pišemo, zapravo uglavnom ne poznajemo. Čujemo jedni drugima imena na natječajima, ali dalje od toga jedva da išta jedni o drugima znamo. Tako smo zaključili da treba osnovati književnu grupu, okupiti ljude“, govori Josip Razum. Prije toga su, priča, googlali pojam “književna grupa”, zanimalo ih je kako su generacijska književna okupljanja izgledala kroz noviju hrvatsku književnu povijest, od polovice prošlog stoljeća naovamo. I nije ih bilo puno.
“Osim Krugovaša i nekoliko inicijativa toga vremena, kasnije je bio FAK kao širi pokret vezan uz javna čitanja, više negoli neka grupa. Potom su prije desetak godina došli Eventualisti, od te grupe danas mislim da pišu jedino Franjo Janeš i Andrija Škare. Što smo više razmišljali o tome ideja o okupljanju grupe činila nam se smislenijom.“
Bio je travanj 2015., oblijepili su plakate po Filozofskom fakultetu, pozvali one koji pišu da im se pridruže. “Govorio sam Lani da čak i na plakatu mora stajati više informacija, da napiše malo detaljnije o čemu se tu radi. Ali ona…”, smijući se priča Razum, “’Ne. Ne. Ljudi će doći pa ćemo šire o svemu tome.’, tako je govorila.” U lokalnom kafiću toga se dana, osim Lane i Josipa, nije pojavio - nitko. “Potom smo se sjetili nazvati čovjeka za kojeg smo znali da je umrežen, da prati i zna tko piše, sugerirao nam je neka imena, ljude za koje je znao da ponešto objavljuju, a da su naša generacija i moguće zainteresirani za to; a i nas dvoje smo počeli više pratiti ta mlađa imena po natječajima i zvati ljude”, priča genezu okupljanja Razum.
Izbor naslova
Kroz grupu je u nekoliko godina prošlo dvadesetak ljudi, na koncu ih se ustalio šestoro - Martin Majcenović, Lana Bojanić, Josip Razum, Lara Mitraković, Vigor Vukotić i Ema Pavlović - svi su zastupljeni u upravo objavljenom zborniku.
90+ imao je puno javnih nastupa. Isprva su čitali po kafićima i klubovima u Zagrebu - Pogon Jedinstvo, Botaničar, KSET, potom su iz zvali da gostiju u Karlovcu, Puli, Požegi, Sarajevu, Beogradu, Mostaru, Banja Luci… U nastupe su brzo uključili i glazbu, počelo je to prelaziti i u svojevrsni performans. Uskoro su dijelove svojih rukopisa skupno poslali izdavačkim kućama u Hrvatskoj. Bilo je više zainteresiranih da ih objave, no na koncu su se odlučili za Frakturu. Naslov “Netko podvikne, djeca odrastu” stih je iz pjesme Lare Bojanić, pjesme koja i nije uvrštena u zbirku. Učinio im se, kažu, kao dobar naslov pod kojim će biti objavljeni radovi autora po mnogočemu različitih, ljudi kojima je zajednički nazivnik prvenstveno njihova dob i to što su se tih godina sreli na Filozofskom. Nekadašnja djeca su odrasla i sad su, evo, i ukoričena.
Raznolike su njihove teme, motivi, načini pripovijedanja, slaganja pjesničkih slika; zajednički im je - osjećaj nesigurnosti i nestabilnosti. “Naša je generacija pomalo pogubljena, danas je puno više nesigurnosti, ali i puno više izbora. Ta mogućnost izbora dosta opterećuje u kojem smjeru krenuti, na kraju često ljudi završe da ne odaberu niti jedan smjer”, sažima to Razum.
Spin off projekata
Jedan je semestar proveo na Erazmusovoj razmjeni na jednom od bavarskih sveučilišta. Njegove priče su poetične, koketiraju s poezijom.
Lana Bojanić jedina u grupi piše i poeziju i prozu. Sa zagrebačkom diplomom psihologinje odselila se u Manchester, gdje se bavi istraživačkim radom, epidemiologijom mentalnog zdravlja. Gledajući sad s geografske i vremenske distance grupu, kaže: “Iz te zajedničke energije koja se stvorila u grupi nastalo je još i niz spin off projekata, primjerice Poezija u kavezu koja se sad zove Učitavanje, program koji ide već treću godinu, vodimo ju naizmjenice Vigor Vukotić, Martin Majcenović i ja. Organizirali smo i Deset sati smaranja, lani je pak bilo sedam sati, to je znači čitanje poezije i proze po sedam ili deset sati i to je jako dobro prihvaćeno kod publike.”
Lara Mitraković apsolventica je kroatistike i sociologije, odrasla u Komiži na Visu. Visa je puno u njezinim pjesmama, baš kao i Hvara u Laninim, od kud potječe. “Kad se grupa oformila, meni je to silno puno značilo, jer mi je nedostajalo ljudi s kojima bih mogla pričati o književnosti, bez nelagode čitati svoje radove, dobiti povratnu informaciju. O Visu pišem moguće više onda kad tamo nisam. Okupiraju me i odnosi, ljubavni, sukobi u njima, ali i sretni trenuci.”
Martin Majcenović odrastao je u Varaždinu i Zagrebu, diplomirao lingvistiku i kroatistiku, u svojim pričama u svakodnevnim situacijama nalazi začuđujuće trenutke, puno je crnog humora…
Ema Pavlović studira novinarstvo, odrasla je u Požegi, piše poeziju, često o obiteljskim i ljubavnim odnosima. Vigor Vukotić, Zagrepčanin, etnolog i antropolog, piše stihove koji su fragmentirani, bazirani na slikama koje dočaravaju emocije.