Ovih je dana u Zagrebu i Rijeci trebala boraviti Tea Obreht, američka autorica srpsko-slovenskih korijena, najmlađa dobitnica prestižne nagrade Orange. No, slučaj je htio da je, spriječena obiteljskim razlozima, u zadnji čas otkazala gostovanje na Festivalu europske kratke priče. Obreht je rođena u Beogradu (1982.), deset godina kasnije s obitelju je odselila na Cipar, potom u Kairo, 1997. odlaze u Ameriku. Na njujorškom Hunter Collegeu predaje kreativno pisanje.
“Tigrova žena”, roman za koji je 2011. dobila Orange, govori o mladoj liječnici Nataliji Stefanović kojoj pod čudnim, nejasnim okolnostima, umire djed. U njemu autorica piše o ratu, strahu, raspadu nekadašnje Jugoslavije, donosi folklorne priče i urbane legende.
Ispočetka je bio zamišljen i napisan kao kratka priča. Njezine priče objavljivane su u antologiji “Najboljih američkih kratkih priča”, također je pisala i u New Yorkeru (koji ju je uvrstio među dvadeset pisaca mlađih od četrdeset godina koji obećavaju ponajviše), u Atlanticu, Vogueu, Esquireu …
Tigrova žena
“Godinama sam pisala kratke priče, bez da sam u njima provlačila neke daleke osobne detalje poput odrastanja u nacionalno izmiješanoj obitelji u bivšoj Jugoslaviji. No, moje prve zime u Cornellu napisala sam komad teksta o dječaku u planinskom selu koji postaje fasciniran cirkusanticom i njezinim odbjeglim tigrom. Bilo je to prvi put da neku priču nisam mogla ograničiti u okvir koji sam joj zadala. Jer, previše je tu pitanja ostalo bez odgovora: od kud je došao tigar, tko je djevojka, je li ikome dječak bitan? Upravo je to posljednje pitanje otvorilo priču dalje, iz toga je nastao roman, moj instinkt je bio odgovoriti...
U to je doba umro moj djed i žalovala sam, knjiga je postala ključan medij tog procesa. Onda je to preraslo u još veća i veća pitanja, sve do - kako ljudi ritualiziraju smrt? Kako razgovaramo s našima voljenima kad ih nema? Koje je mjesto nadnaravnog u modernom životu? Zato što je taj proces za mene bio elegičan na ova su se pitanja nadovezale stvari za koje se činilo da su otišle zauvijek: mali detalji iz djetinjstva, sjećanja koja nosim u sebi cijeli život u tim selidbama od Cipra i Egipta do Amerike. Tako je s prvom knjigom: radiš na njoj cijeli život prije negoli sjedneš i napišeš je”, kaže Obreht.
Govoreći o procesu pisanja kaže: “Bila sam tad jako mlada, niti vjerovala nisam da će knjiga doista biti objavljena. Tad i nisam bila toga svjesna, ali meni je najteži dio vezan uz pisanje i bilo koju knjigu saznanje da je u nekom trenutku morate pustiti. Gradite to polagano, osobno, često godinama, znajući da će dobiti korice, naslovnicu na njima, da će stvari biti postavljene, nepromjenjive, knjiga otići na svoj put, u svijet, a vi na neki svoj put. Napišeš je i izgubiš je.”
Koliko je “Tigrovu ženu” gradila na vlastitom proživljenom, ima li u njoj autobiografskih elemenata i kako ih je koristila?
“Volim kazati da je knjiga autobiografski istinita koliko i povijesno točna, dakle nije; ali, postoje u njoj neke prepoznatljive natruhe. Ja sam književnica, nisam htjela pisati historiografiju ili politološku knjigu. Osjećala sam potrebu pisati o onome što mi je emotivno i psihološki poznato, o odrastanju, o tome kako je izgubiti voljene osobe i pokušavati ih pamtiti kroz zajedničke priče, žalovati za domovinom, osjećati posljedice sukoba. Kako je priča postajala osobnija, tako je više i više prerastala u fikciju. Ništa u njoj nije autobiografsko.
Likovi su čudna mješavina stvarnih detalja i arhetipova. Recimo, spominjem lovca na medvjede, Darišu, on kao dječak po kući traži smrt, jer postoji to vjerovanje u Slavena da je smrt nešto na što možete naletjeti, ugledati je kao ljudsko biće. I ja sam kao dijete opsesivno tražila ju po kući, pa te scene meni djeluju prilično realno. Puno je takvih trenutaka u knjizi.”
Nova knjiga
Kako se u međuvremenu, od 2011. na ovamo, razvijala njezina karijera?
“Objavljivanje ‘Tigrove žene’ pokazalo mi je da je sami čin pisanja ono u čemu doista uživam. Vrlo sam introvertirana, volim raditi u samoći. Zadnjih sedam godina provela sam upravo na taj način, radeći paralelno na nekoliko različitih stvari, na kratkim pričama i na romanima. Trebalo je dugo vremena da se to poveže, ali sad je to sve dobilo oblik. Ponekad bih cijeli taj proces vidjela kao pet ili šest kornjača koje se međusobno utrkuju, sve su, nakon što je zviždaljka zapištala znak da krenu, napredovale istim, sporim tempom, ali sad po nekom redu prelaze liniju cilja i jako sam zadovoljna s prvom kornjačom, a i druge su odmah, blizu nje. No, sve su one još uvijek kornjače.”
Upravo je završila rukopis “Inland”, roman koji će biti objavljen sljedeće godine. Radnja se događa na američkom zapadu, pripovijeda o bizarnom i opskurnom eksperimentu iz sredine 19. st. Interesiraju ju mitovi, folklor, uvjerena je da će je to dugo pratiti, možda cijelu spisateljsku karijeru, ili barem u romanima, jer to su motivi koji se pojavljuju i u “Tigrovoj ženi”. “Moje kratke priče imaju više suvremene teme, i nekako u njima je uvijek pitanje što to znači ne pripadati, biti stranac, outsider.”