ROMAN LEA PERUTZA

Veliki zaboravljeni židovski pisac napokon na hrvatskom

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 06.11.2019. u 07:42

Leo Perutz

Kako je moguće da jedan stari čitatelj ne pročita nijedno djelo Lea Perutza (1882 - 1957), pa ni “Snijeg svetog Petra”, premda je desetljećima čitao prevedene knjige, i ne samo njih. Možda zato što se revalorizacija njegovog književnog djela dogodila tek 80-ih prošlog stoljeća.

Uzalud su Perutza zagovarali pisci koje sam itekako čitao (Calvino, Greene, Borges, Broch, Fleming - da, tvorac Bonda - pa i mladi a uspješni Daniel Kehlmann). Do ovog pisca nisam došao vjerojatno zbog nepoznavanja njemačkog, i činjenice da su prijevodi vrlo često samo dagerotipije izvornih umjetničkih djela.

To dokazuje, napokon, činjenica što je baš “Snijeg svetog Petra” preveden na engleski ubrzo po izlasku na izvorniku, naime 1934. (tiskan 1933., uz “tipičnu” nacizabranu pisaca židovskog podrijetla), što nije odveć pomoglo piscu. Morao je roman biti ponovno preveden 1990. (Eric Mosbacher) i doživjeti drugu recepciju, kao i ostala njegova djela.

Odmah treba reći da je na hrvatskom Perutz imao sreće nalazeći su-pisca u prevoditelju Andyju Jelčiću, koji je njegovo toliko osjetljivo djelo, na tankoj granici fantastike i realizma, učinio ne samo čitkim, već i domaćim. No, Perutzovo svrstavanje među fantastičare, pa uspoređivanje s “romantičarem” E. T. Hoffmannom, trpi od dvije predodžbe: o fantastici i romantizmu.

Naime, baš u “Snijegu” Perutz je toliko zorno opisao ozračje Trećeg Reicha, da upravo to i takvo svrstavanje ostaje nepotpuno. Pritom, ne treba očekivati Alfreda Döblina niti “Berlin Alexandarplatz” (1929), ali može se očekivati znanstveni i velikaški polusvijet opsjednut funkcionalnim drogama, u svrhu “društvenog” korištenja i dobrobiti. Piščev antirealizam tako postaje realizam.

I da nije rođen u istom gradu, u Pragu, Leo Perutz bio bi uspoređivan s Franzom Kafkom (1883 – 1924). I to zato što obojica pripadaju jednoj nepostojećoj ladici i teritoriju: fantastičnom realizmu (a ne zato što su, svojevremeno, bili namještenici Assicurazioni Generali; doduše, Perutz u Trstu, Kafka u Pragu). Kafkin Samsa, primjerice, postaje kukac, a Perutzov protagonist doktor Amberg ostaje to što je bio otpočetka, osoba koja možda sanja život a možda ga živi.

Perutzov “Snijeg svetog Petra” djeluje kao romaneskna slika u zadanom okviru. Amberg je u bolnici, pa iz kreveta ispovijeda svoj život. Drugi mu govore da se tu nalazi već duže vrijeme, a sam misli da je nekoliko dana. U njegovoj ispovijedi najvažnije mjesto zauzima ljubav prema Bibiche - ona je pokretač “radnje u zadanom okviru”.

Pisac Leo Perutz u posljednjem, dvadeset i petom poglavlju, “vodi” svog prvoličnog pripovjedača u ordinaciju primarijusa Eduarda, koji će ga otpustiti, kad tamo susreće Bibiche kao njegovu suprugu. Pri upoznavanju joj objašnjava ono što su mu sugerirali liječnici: “Srušio me automobil, milostiva gospođo”.

Tijekom “punih šest tjedana davao nam je posla”, na to će primarijus ženi. “Dakle, nije vas srušio mlat”, dodat će. To je bila Ambergova fiksna ideja, kao posljedica “prijeloma baze lubanje, izljeva krvi u mozak”. Složivši se s liječnicima, Amberg je na čas srušio vlastitu pripovijest, da bi je koji redak niže opet oživio. Naime, pokazao je da poznaje gospođu, i njen nadimak, pa zato objašnjava: “’Imao sam zadovoljstvo’, rekao sam, ‘u Berlinu raditi zajedno s milostivom gospođom u bakteriološkome institutu’.”

Ne, nisam otkrio ništa što bi moglo pomutiti čitanje romana. Amberg već u prvom poglavlju pripovijeda kako se nalazi u “bolničkoj sobi”. U IV. ugleda pred željezničkom postajom u Osnabrücku Bibiche. Bio je na putu za svoje radno, doktorsko mjesto. U Rhedi ga dočekale velike saonice, kojima je upravljao kočijaš knez Arkadij Praksatin, koji veli da je Rus, i “jedan od onih tipičnih emigranata” koji uvijek pričaju da su posjedovali palaču u Petrogradu i Moskvi.

Knez ga upoznaje prvo sa čudesnim i u Elsie zaljubljenim dječakom Federicom, sjajnim mačevaocem. (Ona boluje od šarlaha.) “Taj je dječak na neobjašnjiv način imao crte lica onog gotičkog mramornog reljefa što sam ga prije nekoliko sati vidio u Osnabrücku”, veli pripovjedač. Eto Hoffmanna. Pravi otac dječaka je “sitni zanatlija koji živi negdje u sjevernoj Italiji”, no posvojio ga je barun “i voli ga možda više od vlastitog djeteta”, objašnjava knez dr. Ambergu.

Doktor se smjestio u kući seoskog krojača. A prvi posjetitelj koji je sjeo “u jedan od dva pletena naslonjača” bio je školski učitelj. Tek poslije njega upoznao je svog poslodavca baruna Malchina, koji je “ujedno načelnik općine”. Barun mu je odmah otkrio da se više ne bavi srednjovjekovnom poviješću Njemačke, već radi “u području prirodnih znanosti”. A pomaže mu asistentica, dakako Bibiche.

Što barun i asistentica istražuju? “Pošao sam od toga da moraju postojati droge sposobne izazvati vjersku ekstazu kao pojedinačnu i masovnu pojavu.” Preskačem izlaganje o parazitskim gljivicama i napominjem samo zbog naslova: “’Nametnik kojega ćemo nazvati snijegom svetog Petra’, rekao je barun, ‘zatvoren je u unutrašnjosti biljke i životne aktivnosti hranidbenih stanica ne ugrožava potpuno. Napadnuti dio biljke izvana gotovo da i ne pokazuje primjetne promjene’.”

Da li je Amberg stradao u barunovoj kući ili na kolodvoru? Da li je psihički poremećen on sam ili društvo oko njega? Pripovjedačkim umijećem otvorena, ova pitanja čekaju svakog čitatelja. Leo Perutz napisao je otvoreno djelo, kome privremeni zaborav nije smetao, ni škodio.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo