ZAGREB - Nova knjiga Slobodana Prosperova Novaka “Pričaj mi o Europi”, urednice Nives Tomašević, koju je objavila Naklada Ljevak, čini u nas nešto nepojmljivo. Ona na jednostavan način priča povijest svijeta na primjeru Europe, od one silovane, Zeusove, do ove ujedinjene briselske.
Na neki uvjetni način “Pričaj mi o Europi” ima nešto od davne dječje enciklopedije “Svijet oko nas”, ima njenu toplinu i sveobuhvatnost. (Ima nešto i od Paljetkova naslova: “Pričaj mi o Augusti”.) Književni povjesničar, znanstvenik i polihistor, a nadasve esejist i pisac Prosperov Novak još je jednom pokazao da mu je bitna misao i smisao, a ne uvjeravanje i dokazivanje. Njegova “Europa” ima šarm sažete povijesti engleske Jane Austen i narativnost povijesti svijeta Juliana Barnesa.
Naša Europa
Svoje sagledavanje Europe Novak temelji na nekoliko ključnih metafora, kao što su “europski koncert” velikih i malih naroda, njegovo suglasje, a na temelju uvjerenja da je baš glazba jedinstveni dar koji je ovaj kontinent darovao svjetskoj baštini.
Vječita dilema o središtu i rubu (Karaman, Donat) ovdje se manifestira Voltaireovom metaforom o “našoj Europi”, u koju su, eto, neki narodi kasnili i zakasnili skoro dva stoljeća. Pogađajmo koji.
Lakoća i ljepota pripovijedanja, opet potvrđena privrženost duhovnom zavičaju - Hvaru, Dubrovniku i Dalmaciji - nudi ovu knjigu svakome tko se zanima idejom europejstva.
Tipični detalji
A Novak, zaista, umije prepoznati najvažnije i važno, zato je i kadar napisati ovakvu knjigu čija je usamljenost na književnom nebu jednaka mnoštvu govorancija o Europi i našem eto sve bližem, ili sve daljem, članstvu u Europskoj Uniji.
Čak ni čitajući Chaunuovu “Civilizaciju klasične Evrope” nisam, zapravo, saznao da je Karlo Veliki, temeljac Karolinške renesanse, bio nepismen. To je jedan od tipično novakovskih detalja, baš poput činjenice da je do 1500. “bilo otisnuto više od dvjesto milijuna knjiga u više desetaka tisuća različitih izdanja” - i to samo od Gutenbergove 1456.
Minimum znanja
Jednako je tako njegova metafora da je Galileo svojim pronalaskom dalekozora poklonio Europljaninu vid, a oduzeo mu sluh. On se zgraža nad progonom vještica, podjednako prati modu, kazalište i različite mirovne konferencije.
Moglo bi se razglabati beskrajno o svemu onome što je Prosperov Novak ispustio, ali od toga je važnije suočiti se s ovim što nam priča o Europi. Jer ovo je nekakav minimum znanja koje bismo trebali imati o Europi kojoj toliko želimo ili ne želimo pripadati, o Europi kojoj bismo konačno trebali prestati biti “predziđem” (jedna zanimljiva rječca za latinsku “antemurale”).
Umjetnost jedini jezik
Svakako je znakovito da od svih bivših i aktualnih političkih veličina Novak u knjizi ne spominje baš nikoga - tek u njenom dodatku, u kronologiji dvaput spominje Tita. Po njemu, dakle, u tu vražju, recimo, volterijansku Europu pripadamo jedino po Držiću, Gunduliću i - Krleži.
Ponovo provokativan, Novak od srca vjeruje u književne veličine među kojima je jednoj “spakovao” jedinstvenu enciklopediju-leksikon. On vjeruje u umjetnost kao u jedini jezik što ga možemo razmjenjivati s drugima.Željko Ivanjek