Popularna književnost, ovakva kakvom je piše francuski pisac Marc Levy u svom novom romanu “Žena poput nje”, ima svoje zakone. Bili su vidljivi u prethodnom romanu, o kome sam pisao pred koju godinu, i ostali su jednaki u novome.
Danas najprodavaniji francuski pisac, Levy, nije puno i daleko lutao. Moglo bi se reći: ponovo je napisao provjerenu ljubavnu priču ali drugog sižea. U tome je tajna bestselera. U prethodno prevedenom “P. S. Iz Pariza” - bila je ista prevoditeljica, Ira Martinović - dogodila se ljubavna priča između Engleskinje Mije, ili “glumačke zvijezde koja se skriva od slave”, i Paula, koji je dospio u Pariz iz San Francisca, za kaznu: zato što nije ponovio uspjeh svog prvog romana.
Poprište Levyjeve proze je globalizirani, zapravo amerikanizirani svijet, pa je razumljivo da slavna glumica “s promijenjenom frizurom” konobari u restoranu pariške prijateljice. Francuzi je, kao takvu ne prepoznaju. U čudnoj vezi između Mije i Paula važnu ulogu odigrala je Paulova južno-korejska ljubavnica, i prevoditeljica, Kyeong.
Naime, Paul je zadnji roman prodao u Francuskoj u samo 750, ali u Južnoj Koreji u 300.000 primjeraka. To jesu moguće mjere, gole brojke. Pa pisac Marc Levy, s njima ukazuje na različite i paralelne sustave vrijednosti u raznim dijelovima suvremenog svijeta. U novom romanu nije mu trebao “rođeni” Pariz, preselio je središte radnje u glavni grad globalnog sela, u New York. I to na njegovu najprestižniju adresu, na Petu aveniju broj dvanaest, u zdanje građeno od kamena, s osam katova.
Ljubavni roman “Žena poput nje” vrti se oko spomenute adrese i njezinih stanara. Ponajviše oko lijepe i mudre Chloe u invalidskim kolicima, koja živi na vrhu zgrade, na osmom katu, s ocem profesorom Bronsteinom. Usput, poznavajući samo nekoliko stanara ove avenije, listom bogataše, čini se sumnjivim to što sveučilišni profesor i kći stanuju na tom “uzvišenom” mjestu; njihovi su prihodi relativno skromni ili nikakvi. No, svejedno.
I još nešto. Od uvodnog poglavlja, koje piše Chloe, Levy pripovijeda o njezinom ranjenom tijelu, ali tek na kraju knjige spominje da je stradala u Bostonu, na maratonu, kada su teroristi napali maratonce s dvije bombe. Datum ne spominje, ali bilo je to 15. travnja 2013. Bestseler mora biti aktualan.
Levyjevi stanari predstavljaju globalni svijet u malom, oni su naličje onoga kakav je nastanjivao siromašne kućerine Dostojevskog u XIX. stoljeću, u književnosti tzv. kritičkog realizma. Globalni realizam bavi se bogatstvom, doduše skromnije vrste. No, evo kako Levy opisuje stanare: tu je gospodin Williams, novinar jedne od tri vodeće TV kuće, “njegova supruga crtala je u svom studiju”; bračni par Clerc, Francuza, “prvo nije spavao zbog seksa, a zatim zbog televizora”;
udovica gospođa Collins “odnijela je svoju papigu u kuhinju i naglas joj čitala kriminalistički roman”; gosp. Morrison slušao je jednu Mozartovu operu uz bocu Macallana do pet ujutro; Zeldoffi su bili posvađani pa je gospodin proveo noć u naslonjaču. Tu je i računovođa Groomlat koji je od jednog kata napravio svoj ured.
Takvi bi stanari poživjeli do vječnosti, da se u zgradi nije dogodila nezgoda. I da zatim, iz daleke Azije nije stigao neznanac. Nezgoda je kvar na dizalu kojim upravljaju doseljenici, već po prezimenu: Deepak i Rivera. I baš se drugi, na povratku od udovice Collins do stola u prizemlju survao po stubama i ozlijedio.
Stari Deepak, Indijac, morao je raditi prekovremeno. No, k njemu je, uoči Riverine nezgode, doputovao spomenuti neznanac Sanji, ključ ovoga zapleta. On je nećak Deepakove supruge Lile. Zapravo, high-tech-čarobnjak, vlasnik kompanije sa 100-njak zaposlenih, koji je došao potražiti investitore za svoj novi projekt.
Iz jedine preostale poduke starije generacije - da starije treba poštivati - navratio je do tete i tetka, koje nikada nije upoznao. Ali, teta Lila nije ga pustila u jedan od najskupljih hotela u gradu, već ga je zadržala u svom skromnom domu.
Pisac je napravio malu pauzu i vratio se u prošlost da bi ispripovijedao kako je stari upravitelj njujorškog “antiknog” lifta, Deepak, doveo voljenu Lilu u New York kada se njena bogata familija suprotstavila njihovoj vezi. Ljubav je pobijedila protivljenja i mladi je par pobjegao na drugi, daleki kontinent. Tu, u bestseleru Zapadne Indije vraćaju se u Kolumbovo vrijeme.
Poslije tridesetak godina u Big Appleu (Velikoj jabuci) par se jedva sjećao Mumbaija, ili kako ga obvezno čitam: Bombaya, što sam naučio u osnovnoj školi. Pa ipak, par nije zaboravio domovinu. Napokon, iz poštovanja prema teti Sanji je prihvatio ulogu lift-boya, zamjenika ozlijeđenog Rivere.
Baš kao glumica u prethodnom romanu, Sanji je lik dvostrukog identiteta, koga određuje podneblje. Na američkom zapadu predstavlja skromnog čovjeka, da ne velim “rasnog siromaška”, premda je, zapravo, indijski milijunaš nove, tehnološke generacije. I nasljednik hotelskog carstva. Njegova je skromnost veća od bogatstva.
“Žena poput nje” oslanja se na mudrost i na ljepotu Chloe, i na njen odnos sa Sanjijem. Jasno, opet je ljubav to što pobjeđuje svaku tragediju; novac to nije. U Epilogu se mijenjaju identiteti: Lali sjedi u upravnom odboru hotela Mumbai Palace, Deepak zapovijeda četi vozača dizala. Rivera se uselio udovici Collins. “Što se tiče Chloe i Sanjija...” Marc Levy citira pismo koje ona piše njihovu sinu: “Kad stignemo do samoga dna, život nam otkrije neviđeno čudo: novi početak. Ti si dokaz toga.” Levy ne bi napisao pravi bestseler bez happyenda i vjere u čudo.