Čitajući krimić Darije Desombre “Kolekcionar grijeha” upitao sam se može li odnos žanrovske i umjetničke književnosti opet biti kakav je bio u XVII. stoljeću. Takvo pitanje postavlja samo dobar krimić. Na stranu sada što gdjekad nosi naslov “Duh nebeskog Jeruzalema”.
Ne toliko davno, Nobelovu nagradu za književnost primila je Svjetlana Aleksijevič, “publicistica”, pa zatim “kantautor” Bob Dylan. Kao da se pomalo izgubila granica fakcije i fikcije, tzv. visoke i niske umjetnosti; zavladalo je, opet svjedočanstvo o katastrofi (nuklearnoj nesreći) ili stvarna pustolovina, kakva je bila ona o Robinsonu Crusoeu, te se ponovno traže “očevi romana”, najnovijeg romana. U mijenama i promjenama svijeta književnost nije otok.
Ruska spisateljica Desombre, koja s djecom i mužem živi u Bruxellesu, piše o zavičajnoj Rusiji, pa nerijetko o rodnom Sankt Peterburgu. U njezinom romanu može se naći, doduše u fragmentima, isto ono što “nosi” djela Ljudmile Ulickaje, Aleksandra Lebeda i drugih predvodnika tzv. ruske umjetničke književnosti. Ona je, jednostavno, morala “sabiti” novu stvarnost u kontekst oko serije zločina kojom se bavi.
I to zato što je rusko, do prije 30-ak godina sovjetsko društvo, složeno na “carskom” kontrapunktu između oligarha ili novih bogataša, s jedne, i uprosječene “sirotinje” u hruščovkama, u stanovima izgrađenima za vladavine toga generalnog sekretara komunističke partije, s druge strane. Oktobar je izbačen na sibirski vjetar, skupa s Revolucijom, pa je krimić, silom stvarnosti, postao panoramski pregled posljednjeg socijalnog prevrata. Ili ga je Darija Desombres učinila takvim.
Sve što se događalo od Perestrojke naovamo spisateljica je razotkrila kao naplavine u bujici aktualnosti. Socijalni preokret oslobodio je puteve za, takorekuć legalizirani kriminal i političke miljence. Pravosuđe i policija koprcaju se u širokom međuprostoru ta dva polusvijeta, bivšeg i aktualnoga, tražeći neka druga i rijetka uporišta.
Desombres je koncipirala krimić na tolstojevski kratkim poglavljima koja je vodila strogim literarnim korakom. S jedne strane prikazuje istraživanja 23-godišnje policijske stažistice, inače pravnice Maše, Marije Karavaj, s druge pak strane inspektora Andreja. Zaokupljeni su serijom zločina što su se dogodili u ružnom i neumitnom nizu, njih ukupno dvadeset. U njihov dvotakt, povremeno ali rijetko uskače pokoje poglavlje naslovljeno “Inokentij”, koji je bio antikvar i Mašin prijatelj od djetinjstva. Kao poznavalac povijesti upravo je Inokentij razotkrio, a prema lokacijama ubojstava, poveznicu između prijestolničke Moskve i “nebeskog Jeruzalema”. (Spominje ga još Biblija, kao “gornji”.)
Inspektor Andrej Jakovljev, inače kapetan, dojdek, samac i vlasnik jednako zapuštenog psa, pravi je kontrast Maši i Inokentiju, svima pripadnicima bogataške Moskve. Njezin pokojni otac bio je slavni odvjetnik, a njena majka znanstvenica, pa zatim direktorica neke zdravstvene ustanove. U moskovsku Policijsku upravu, u ulici Petrovka dospjela je zahvaljujući preporuci obiteljskog prijatelja i državnog tužitelja Nik-Nika: Nikolaja Katiševa. Zbog toga ju Andrej ispočetka prezire, kao pripadnik siromašne Moskve, jednako kao i njena prijateljica iz djetinjstva, koja će, također, postati žrtvom ubojice.
Na prvoj stranici romana, odmah poslije Prologa Desombres, baš kao svaki pristojni pisac krimića, kao naš Branko Belan 60-ih, kliče ime Sir Conana Doylea, pored onog Jane Austen i sestara Brontë; poslije će im dodati Maigreta odnosno Simenona i Agathu Christie. Prvoklasnu detektivku pronašla je u studentici, koju je naprijed tjerao osobni razlog, to jest neobjašnjeno ubojstvo oca odvjetnika, kad je njoj bilo dvanaest.
Istina, prostorne korelacije nebeskog, za pravo stvarnoga Jeruzalema te Moskve oko Crvenog trga pomalo su mutne, pa ih je spisateljica dala u ruke Inokentiju, čuvajući Mašu i Andreja od kompliciranih objašnjenja. Ovako to funkcionira: Lobnoe mesto replika je Golgote, pa Kutafja kula predstavlja baziliku Svetoga groba; rijeka Moskva, iz koje su bili izvukli Jeljnjika, jednu od žrtava ubojice, simbol je puta do vječnog života, odnosno daleke rijeke Jordan.
“Sjećate li se ubojstva supruge tjumenjskoga guvernera o kojem su svi govorili?”, upitala je Maša Andreja i Inokentija na trojnom sastanku. Raščetvoreni torzo guvernerice nađen je u parku u Kolomenskom, u Moskvi, što je odgovaralo poziciji “istočno od Getsemanskog vrta, na istoj osi sa Zlatnim vratima” u Jeruzalemu. Nato se Andrej upitao: “Ako je riječ o manijaku, na temelju čega je odabrao svoje žrtve: guvernerovu suprugu, pijanca, arhitekta, plaćenog ubojicu?” Jednom od ubijenih pronađena je jedino ruka, kojom je ukrao Marca Chagalla.
Inokentij je u osnovnu priču “dolio” još malo povijesti: stara Rusija uredila je odnose s počiniteljima zločina dokumentom “Saborno uloženije” 1649. “Nikad nisu tako kažnjavali ugledne ljude – ni ovdje ni u Europi. Samo bagru”, objasnio je. Ovdje u zapletenu igru ulaze starovjerci i mitari, kojima je pripadala njegova obitelj.
Ubojstva u romanu nižu se glatko jedno za drugim, pa se među žrtvama pojavljuje leš penzioniranog plaćenoga ubojice, spomenutog Jeljnjika, koji se u miru bavio trgovinom organima, odnosno organima poginulih ruskih vojnika. Jednako tako, tu je najbogatija Ruskinja i jedna od najbogatijih žena svijeta, spomenuta guvernerica. No, nisam proguglao, niti treba provjeravati njihova imena, kao ni imena ruskih serijskih ubojica koji se spominju. Daria Desombres uvjerljivo ih koristi za vlastite potrebe. Po starom pravilu: ubojicu ne otkrivam.